Život i nasljeđe patrijarha Pavla: Vijek u službi jedinstva

Patrijarh Pavle, vođen apostoškim mirom, svojim djelima sve nas je podsjećao da postoje veće vrijednosti od svega čemu savremeni čovjek teži. Njegov odlazak sa ovog svijeta pokazao je da, i pored svih različitosti, možemo biti jedinstveni.

U duboko kontroverznom vremenu, 1962. godine, Udbi i Partiji je bilo povjereno nametanje odluka koje su izazvale razdor unutar Srpske pravoslavne crkve. Na Saboru, mnogi su šutjeli iz straha ili promišljanja, ali je tada, smireni i poštovani episkop prizrenski Pavle, ustao. Njegove tihe i jednostavne riječi istine odjeknule su među pognutim arhijerejskim glavama. Iako nije mogao spriječiti zlo, spasio je srpski obraz ostavljajući primjer i put ka obnovi jedinstva.

U trenutku kada se nad Crkvom i narodom nadvila slična opasnost, svi koji sjede u Svetom arhijerejskom saboru SPC trebali bi se sjetiti njegovih riječi. Mnoge teškoće i kontrola od strane komunističkih vlasti dovele su do raskola unutar Crkve, koji je započeo odlaskom Američko-kanadske eparhije iz okrilja SPC.

Široj javnosti je malo poznato hrabro držanje episkopa Pavla, koji je bio simbol otpora protiv komunističkog režima. Tokom Kraljevine Jugoslavije, Srpska pravoslavna crkva bila je visoko na listi neprijatelja Komunističke partije. Sam Lenjin je izjavio da „komunizam kod Srba nikada neće zaživjeti dok se ne uništi Srpska pravoslavna crkva”. Odnos Crkve i države postao je napet još tridesetih godina prošlog vijeka, kada je Crkva odbila da Kraljevina Jugoslavija potpiše sporazum sa Vatikandom.

Konflikt je kulminirao 19. jula 1937. godine tokom ratifikacije Konkoradta, kada su se dogodili veliki sukobi demonstranata i policije, poznati kao „krvava litiija”. Nakon dolaska komunista na vlast, počeo je orchestriran progon Srpske crkve, koji je uključivao suđenja sveštenstvu i episkopima, omalovažavanje vjerskih obreda i prijetnje. Ovaj progon doveo je do raskola u srpskoj crkvi krajem 1963. godine, koji je prevaziđen tek 1992. godine.

Patrijarh Pavle, koji je bio pomiritelj i ujedinitelj, postao je jedini autoritet prihvaćen od nepovjerljive emigracije, koja je u svima gledala provokatore. Raskolu u SPC prethodilo je raščišćenje episkopa američko-kanadskog, Dionisija, koji je uživao veliki ugled među srpskom emigracijom. Njegovo raščišćenje donijeto je 1962. godine, a na Saboru 5. marta 1964. godine, njegov otpor protiv presude bio je jasan i hrabar.

Veći dio naroda i sveštenstva stao je iza episkopa Dionisija, koji je osnovao Slobodnu srpsku crkvu u Americi i Kanadi. Patrijarh Pavle je kroz svoj stav i ponašanje pokazao da oni koji svjedoče Hrista nemaju razloga da ustuknu pred zemaljskom nepravdom.

Narod je, bez ijednog pokušaja da neko naruši red, u tišini čekao da se oprosti od čovjeka čiji je život bio praštanje na raspeću, a njegovo nasljeđe ostaje kao svjetionik jedinstva i nade za srpski narod.