Sjećanje na akademika Miru Vuksanovića: Prijatelj i učitelj

Aleksandar Ćuković, u emotivnom tekstu, prisjeća se svog prijatelja, akademika Mira Vuksanovića, naglašavajući koliko je njihovo prijateljstvo obogatilo njegov život. Vuksanović je, kako Ćuković ističe, bio pravi učitelj, čije su riječi imale snagu da oblikuju misli i osjećanja, a njegov stil pisanja uvijek je bio obogaćen otmjenošću koju je Ćuković povezao sa Andrićem.

U posljednjih pet godina, Ćuković i Vuksanović su redovno razmjenjivali mišljenja o raznim temama, od književnosti i politike do ličnih pitanja, što je Ćukovića učinilo smirenijim i trezvenijim. Njihove rasprave su se često pretvarale u dublje analize, gdje je Ćuković postao svojevrsni 'mirotvorac' u nesporazumima sa drugim ljudima.

Ćuković se sjeća kako je bio impresioniran Vuksanovićevim sposobnostima analize i njegovim smislom za humor koji je spajao tradicionalno crnogorsko i moderno. Vuksanović je bio majstor u davanju nadimaka koji su često donosili osmijeh i olakšavali ozbiljne razgovore. Njegova nostalgija, koju je sam opisivao kao 'bolest od koje ne želi da se izleči', zbližila je dvojicu prijatelja, a Ćuković je počeo ponovo da se zaljubljuje u svoj grad slušajući Vuksanovićeve priče.

Na kraju, Ćuković izražava žaljenje što ne može da napiše tekst dostojan Vuksanovića, priznajući da u njemu nema vještačke inteligencije, koju su često kritikovali. Ovaj tekst predstavlja pokušaj da se oda počast prijatelju i učitelju, čije riječi će ostati trajno zabilježene u srcima onih koji su ga poznavali.