Odlazak akademika Todora Stevanovića: Umjetnost koja dodiruje dušu

Umjetnost Todora Stevanovića (1937–2026) zatvara jedno tiho, ali duboko i važno poglavlje savremene likovne umjetnosti. Smrt ovog velikog umjetnika i akademika donosi ne samo osjećaj praznine, već i spoznaju o odlasku stvaratelja čije prisustvo je bilo nenametljivo, ali temeljno.

Todor Stevanović rođen je 9. marta 1937. godine u Zalužnju kod Leskovca. Osnovne studije slikarstva završio je na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu 1963. godine, a magistrirao 1967. kod Nedeljka Gvozdenovića. Njegovo stvaralaštvo razvijalo se više od šest decenija, bez naglih zaokreta, odražavajući njegovu posvećenost dubokom trajanju i sporom građenju slike.

Stevanović je bio umjetnik redukcije i koncentracije, čija su djela zadržavala pažnju bez potrebe za objašnjenjima. U razgovorima o svom radu, često je isticao: "Crtež je komunikacija sa svijetom koji me okružuje i koji istovremeno okružujem. Čitav moj život je crtež..." Njegovo stvaralaštvo nije bilo samo vizuelna praksa, već misaoni akt koji je pozivao posmatrača na dijalog.

Posebno mjesto u njegovom opusu zauzimaju ciklusi poput "Gavran", "Eho", "Pećina", "Tačka – Krug" i "Okean". U ovim radovima, umjetnost postaje prisustvo koje se osjeća, a ne samo metafora koja se lako tumači. Izlagao je samostalno i kolektivno od 1956. godine, a 1999. godine predstavljao je Jugoslaviju na Venecijanskom bijenalu. Njegova djela se čuvaju u muzejima širom svijeta, uključujući Narodni muzej Srbije i Muzej savremene umetnosti.

Nominovan je za KYOTO nagradu 2010. godine u oblasti umjetnosti i filozofije. Pored slikarstva, bavio se grafikom, filmom, keramikom, mozaikom, teorijom umjetnosti i književnošću. Postao je dopisni član SANU 2003. godine, a redovni član 2012. godine, ali institucionalna priznanja nisu bila u središtu njegovog identiteta.

Posljednja izložba u Galeriji "Marko K. Gregović" u Petrovcu, koja je održana u julu 2025. godine, imala je retrospektivni karakter. Publika je imala priliku da vidi crteže iz ciklusa "Eho" i "Gavran", kao i slike iz različitih faza njegovog opusa. Ova izložba nije bila oproštaj, već nastavak dugog puta, tiha, ali snažna prezentacija umjetnikovog trajanja.

Stevanovićeva umjetnost nije se samo gledala, već se slušala. Njegova tišina nije bila odsustvo, već oblik prisustva, a njegovo stvaralaštvo opominje da umjetnost nije niz brzih utisaka. Njegove slike i crteži ostaju prisutni upravo zato što ne pristaju na prolaznost, stojeći pred nama kao mjera onoga što umjetnost može i mora biti.