Vrijeme i prolaznost: Razmišljanja o svakodnevici

U januarskom danu u Leskovcu, Dragoslav Dedović piše o prolaznosti vremena i vlastitim sjećanjima, naglašavajući da se vrijeme često ignoriše dok ne naiđemo na trenutke koji nas podsjećaju na prošlost. Njegove misli su prožete filozofskim refleksijama o prirodi vremena, koje opisuje kao iluziju, dok se ne suočimo s istinom o vlastitim životima.

Dedović se osvrće na božanstvo Višnu koje, kako kaže, kontinuirano obnavlja svijet, dok se ljudsko shvatanje vremena često čini kao beskonačno čekanje na kraj. On se prisjeća prošlih januara i izražava zabrinutost zbog svog lošeg pamćenja, navodeći da se šezdeset tri puta ponovio isti datum, a on ne može da se sjeti ni jednog posebnog trenutka.

„Anatol Frans je jednom rekao da ništa nije toliko odgovorno za stara dobra vremena kao loše pamćenje“, piše Dedović, dok se pita šta zapravo pamtimo iz svojih života. Njegova refleksija se nastavlja kroz razmišljanja o knjigama koje predstavljaju putovanja kroz vrijeme, kao i o tradicionalnoj perzijskoj poslovici koja govori o životnim zadacima. On primjećuje da je odnos prema vremenu uglavnom rasipnički, postavljajući pitanje kako zabilježiti značajne trenutke.

Dok piše, Dedović se prisjeća ličnih uspomena, poput vožnje s prijateljem iz djetinjstva, a sve to dovodi do razmišljanja o prolaznosti i kako su sjećanja oblikovana u našim umovima. On osjeća potrebu da zabilježi trenutke, ali se suočava s izazovima pamćenja i nedostatkom dokaza o tim sjećanjima.

Na kraju, Dedović zaključuje da, iako je vrijeme neumorno i prolazno, svi mi imamo slična iskustva i osjećaje prema njemu. Njegova razmišljanja o vremenu, sjećanjima i prolaznosti naglašavaju ljudsku potrebu za povezivanjem s prošlošću i promišljanjem o vlastitom postojanju.