Sveti Sava u Gluhom dolu: Očuvanje identiteta kroz obrazovanje

U Crmnici, pitanje identiteta i pripadnosti nikada nije bilo sporno. Tradicija i pjesma oblikovale su kolektivnu svijest, a institucije su pratile volju naroda. Kako se u poznatoj pjesmi kaže: „Oj Crmnice, srpska perjanice, o, Crmnice, dušmanska grobnice“, ovi stihovi nisu proizašli iz političkih programa, već iz istorijskog iskustva i narodne svesti.

Dokumenti iz međuratnog perioda potvrđuju da imenovanje škola u Crmnici nije bilo rezultat pritiska, već odraz jasnog kulturnog i duhovnog samo-razumijevanja lokalnih zajednica. Na izričit zahtjev mještana, krajem 1931. godine, škola u Dupilu dobila je ime Osnovna škola „Stevan Voislav“. Ovaj izbor nije bio slučajan, jer je Stevan Voislav, srpski knez Duklje i Travunije, simbolizovao državotvornost, otpor i kontinuitet u prostoru današnje Crne Gore.

Naziv škole svjedoči o odnosu prema sopstvenoj prošlosti i samopouzdanju kraja koji nije bježao od svog srpskog identiteta. Sličnu poruku šalje i slučaj Gluhog dola. Tu nije odlučivao neki udaljeni centar moći, već školski odbor sastavljen od lokalnih ljudi: Đure Gvozdenovića, Ive Marovića, Ive Bujića, Iće Ostojića i učitelja Dragishe Dragovića. Oni su pokrenuli inicijativu da škola ponese ime Svetog Save, koji je za njih bio temelj pismenosti, morala i duhovnog reda.

Poštovanje koje su gajili prema Svetom Savi bilo je iskreno. Država je prihvatila ovu volju naroda, pa je početkom 1933. godine škola u Gluhom dolu zvanično nazvana Osnovna škola „Sveti Sava“. O ovim činjenicama svjedoči i knjiga Save Lekića „Škole u Crmnici 1832–1945“, koja jasno pokazuje da je obrazovanje u Crmnici bilo organski povezano sa pravoslavljem i svetosavskom tradicijom, kao prirodnim duhovnim okvirom naroda.

Kao rezultat komunističkog perioda, ime Svetog Save nestalo je iz naziva škole, što se može lako objasniti sistematskim ideološkim obračunom sa pravoslavljem i srpskim identitetom. Ovaj proces nije bio izraz volje naroda, već posljedica nove ideologije koja je nastojala da prekine kontinuitet i nametne zaborav. Važno je pamtiti imena i odluke iz vremena prije tog prekida, ne kao nostalgiju, već kao istorijsku činjenicu. Jer istorija ne govori jezikom naknadnih konstrukcija, već jezikom života. A u Crmnici je taj jezik dugo bio jasan – srpski i svetosavski, bez dileme i bez podjela.