Bijeli arhivski teror: Otuđenje crnogorskog nasljeđa

Malo po malo, brže po brže, podmuklije po podmuklije, svirepije po svirepije, Crna Gora je stigla do 1918. godine. Potrebno je samo da nam se izda priznanica kako bismo shvatili svoju kapitulaciju bez previše podignutog glasa. Da nam to izda neko iz Državnog, odnosno, sada već Nedržavnog arhiva Crne Gore, odnosno, autonomne pokrajine Poluzeteske banovine.

Posebno zabrinjava uloga popova i njihovih školovanih kadeta koji mogu da pomognu u ovom procesu. Čini se da sve to posmatramo kao bezazlenu praksu, dok bogoslovski kadeti nesmetano ulaze u arhiv jedne, navodno, sekularne države. Na čelu sa kontroverznim direktorom Arhiva, izgleda da se ne radi o restauraciji, već o dekonzerviranju i otuđenju svega što nije u skladu sa njihovim narativom o crnogorskoj istoriji.

Ova strategija, koja se može opisati kao seljačko – epska, doživjela je kulminaciju sa aktuelnim dešavanjima u arhivu. Sve se odvija u ime demokratije i vlasti koja nam, navodno, donosi slobodu. Ipak, zemlja koja je prvi put, kako se tvrdi, oslobođena posle 1945. godine, sada gubi sve što je vjekovima bilo njeno.

Živimo u bijelom teroru iz 1918. godine, ali na način koji je suptilniji i prefinjeniji. Državni arhiv, koji bi trebao da čuva nacionalno blago, postaje mjesto otuđenja i gubitka. Argumente o deponovanju nacionalnog blaga teško je ignorisati, dok se crkvi srpskoj daje gotovo sve što zatraži. U međuvremenu, Državni arhiv propada.