Izložba 'Linija lica' Ljiljane Kolundžić: Spoj crteža i emocija

Lice je za mene jedan od najbogatijih prostora ljudskog izraza. U njemu se istovremeno mogu vidjeti snaga, ranjivost, radost, tuga, iskustvo i tajna. Lice nikada nije samo fizički oblik – ono uvijek nosi nešto od unutrašnjeg svijeta čovjeka, zbog čega mu se stalno vraćam – kazala je Ljiljana Kolundžić.

Lice je jedno od najstarijih mjesta ljudskog prepoznavanja – prostor na kojem se susreću pogled, emocija, iskustvo i ono neizgovoreno. Upravo lice, svedeno na svega nekoliko sigurnih poteza, u fokusu je umjetničkog svijeta Ljiljane Kolundžić, čija izložba „Linija lica“ u Modernoj galeriji otvara pitanje koliko malo linija je potrebno da bi se ispričala čitava priča o čovjeku.

U njenim crtežima linija je neposredan zapis osjećanja, misli i unutrašnjeg stanja. Praznina između poteza pritom postaje jednako važna kao ono što je nacrtano, ostavljajući prostor posmatraču da u licima prepozna sopstvena iskustva i emocije. O odnosu linije i lica, prividnoj jednostavnosti crteža, povjerenju u sopstveni potez, ali i ženi koja se kroz njene radove pojavljuje kao snažna, nježna, ranjiva i zagonetna figura, u intervjuu za Pobjedu govori slikarka Ljiljana Kolundžić.

POBJEDA: Izložbu ste nazvali „Linija lica“. Zašto je upravo linija postala polazište ove postavke i šta ona za Vas znači?

KOLUNDŽIĆ: Linija je osnovno sredstvo izraza u crtežu. Linijom pokušavam da zabilježim ono što se na licu vidi, ali i ono što čovjek osjeća. Zato je „Linija lica“ za mene spoj crteža, osjećanja i pogleda na čovjeka.

POBJEDA: Šta je bilo prvo – lice koje ste željeli da nacrtate ili linija koja je tek tokom rada počela da otkriva lice?

KOLUNDŽIĆ: Najčešće ne polazim od potpuno definisanog lica. Počinjem od linije i dopuštam joj da me vodi. Tokom rada lice se postepeno pojavljuje, nekad potpuno drugačije od onoga što sam u početku zamišljala. Upravo ta neposrednost mi je veoma važna pri stvaranju umjetničkog djela.

POBJEDA: U kustoskom tekstu Ljiljana Karadžić ističe da je linija kod Vas mjesto na kojem se misao i pokret događaju istovremeno. Da li i Vi crtež doživljavate kao najneposredniji zapis misli?

KOLUNDŽIĆ: Da, crtež doživljavam upravo tako. Između misli, osjećanja i pokreta ruke gotovo da nema posrednika. Linija bilježi trenutak – ne samo ono što vidim, već i ono što u tom trenutku osjećam. Zato crtež za mene ima posebnu iskrenost i neposrednost.

POBJEDA: Karadžić govori o sigurnosti poteza koja je rezultat dugog iskustva. Da li se sigurnost ruke stiče vremenom ili umjetnik u jednom trenutku jednostavno počne više da vjeruje sebi?

KOLUNDŽIĆ: Mislim da je jedno povezano sa drugim. Iskustvo svakako donosi sigurnost ruke, ali još važnije je da umjetnik vremenom nauči da vjeruje svom osjećaju. Nekada je potrebno mnogo vremena da prihvatimo da jedan spontan potez može biti snažniji od deset pažljivo isplaniranih.

POBJEDA: Vaši crteži na prvi pogled djeluju jednostavno, gotovo lako izvedeni. Koliko je zapravo teško postići tu prividnu jednostavnost – reći mnogo sa što manje linija?

KOLUNDŽIĆ: Upravo je jednostavnost često najteža. Kada koristite malo linija nema mnogo prostora za ispravke ili prikrivanje. Cilj mi je da sa što manje elemenata ostavim dovoljno prostora da posmatrač sam dopuni sliku svojim osjećanjem i iskustvom. Svaki crtež je neposredan zapis unutrašnjeg stanja i zaokružena likovna cjelina.

POBJEDA: Šta se događa u trenutku kada odlučite da zaustavite liniju? Kako znate da je jedan potez dovoljan?

KOLUNDŽIĆ: To je prije osjećaj nego racionalna odluka. U jednom trenutku osjetim da bi svaka nova linija mogla da oduzme nešto od onoga što je već postignuto. Važno je znati stati, tj. zaustaviti se kada treba. Ponekad upravo nedovršenost daje radu njegovu snagu.

POBJEDA: U radovima važnu ulogu ima i ono što nije nacrtano – praznina. Da li Vam je danas jednako važno ono što ostavljate na papiru i ono što namjerno izostavljate?

KOLUNDŽIĆ: Apsolutno. Praznina za mene nije odsustvo, već aktivan dio kompozicije. Ona daje liniji prostor da diše i omogućava posmatraču da učestvuje u radu. Ono što nije nacrtano ponekad govori jednako snažno kao i ono što jeste.

POBJEDA: Zašto je upravo lice već godinama prisutno u Vašem stvaralaštvu? Što lice ima što nijedan drugi dio tijela nema?

KOLUNDŽIĆ: Lice je za mene jedan od najbogatijih prostora ljudskog izraza. U njemu se istovremeno mogu vidjeti snaga, ranjivost, radost, tuga, iskustvo i tajna. Lice nikada nije samo fizički oblik – ono uvijek nosi nešto od unutrašnjeg svijeta čovjeka, zbog čega mu se stalno vraćam.

POBJEDA: Lice je prostor kroz koji čovjek drugome otkriva, ali i skriva svoje unutrašnje „Ja“. Da li pokušavate da kroz lice uhvatite nečiji karakter, emociju ili ono što ostaje iza svega toga?

KOLUNDŽIĆ: Ne pokušavam da napravim doslovan portret konkretne osobe. Više me zanima ono univerzalno što lice može da prenese – emociju i unutrašnje „Ja“. Cilj ovih crteža je da u posmatraču probudim osjećaj prepoznavanja drugog ili samog sebe.

POBJEDA: Žena na Vašim slikama djeluje istovremeno snažno, nedodirljivo, nježno i pomalo zagonetno. Ko je zapravo žena koju Vi slikate – stvarna žena iz Vašeg iskustva ili arhetip žene kakvu zamišljate?

KOLUNDŽIĆ: Ona nije jedna konkretna žena. U njoj ima ponešto od žena koje sam poznavala, posmatrala i nosila u svom iskustvu, ali i mnogo toga što dolazi iz mog unutrašnjeg svijeta. Za mene je žena istovremeno nježna i snažna, ranjiva i odlučna. Upravo te suprotnosti čine je zanimljivom i daju joj određenu tajanstvenost.