Marko Janketić o monodrami 'Mrki – nisam ti ispričao'

Na scenu KIC-a 'Budo Tomović' 19. septembra stiže monodrama 'Mrki – nisam ti ispričao', lična i intimna ispovijest glumca Marka Janketića o odnosu sina i oca, neizgovorenim riječima i svemu onome što čovjek počne drugačije da razumije tek kada izgubi nekoga koga voli. 'Mrki' je mnogo više od pozorišne predstave. To je Markov susret sa sopstvenim uspomenama, djetinjstvom, očinstvom, ljubavlju, gubitkom i nasljeđem koje mu je ostavio njegov otac – glumački velikan Miša Janketić.

U ovoj autentičnoj priči ispreplijetani su smijeh, muzika, suze i sjećanja, ali u njenom središtu stoji čovjek koji je odlučio da naglas izgovori ono što možda nije stigao dok je njegov otac bio tu. Uoči podgoričkog izvođenja, sa Markom Janketićem razgovaramo o Mišu, nevidljivim zidovima među muškarcima, emocijama koje predugo držimo u sebi, glumačkom teretu i daru, crnogorskim korijenima i djetinjstvu u Tomaševu – ali i o najvažnijoj lekciji: da ne čekamo da bude kasno da voljenima kažemo ono što osjećamo.

Antena M: 'Mrki – nisam ti ispričao' ne djeluje kao predstava koja se gradi samo glumačkim zanatom. Koliko je izazovno izaći pred publiku bez ikakvog glumačkog oklopa i zaštite koju pruža zadati lik?

Marko Janketić: Citiraću Marlona Branda: Policajac glumi policajca, poštar poštara, novinar novinara itd. Dakle, svi igramo svoje uloge. Tako da je i ovdje prisutna gluma, samo što se lik zove Marko Janketić i priča o svom ličnom životu. Veći izazov je bila odluka da se u cijelu stvar upustim upravo na ovaj način. Sve ostalo je kasnije bilo lakše.

Antena M: Sam naslov nosi izvjesnu dozu nedovršenog razgovora. Šta je to što Marko nije stigao da kaže svom ocu — i jeste li neke od tih istina prvi put izgovorili naglas tek na sceni?

Marko Janketić: Ne mogu da otkrivam detalje, mogu samo da kažem da snažne ličnosti u našim životima često djeluju neuništivo. Ponekad imate utisak da su besmrtni i da će tu biti zauvijek, i u tom samozavaravanju mislimo da ima vremena da neke stvari odložimo za sjutra. Nažalost, život nas često demantuje. Tako je bilo i u odnosu sa mojim ocem. Neizgovoreno postaje izgovoreno, na sceni, na tom našem zajedničkom igralištu gdje konačno možemo da nastavimo naš razgovor.

Antena M: 'Mrki' je bio nadimak kojim ste se međusobno oslovljavali. Zašto Vam je bilo važno da upravo ta intimna riječ postane naslov i šta ona u Vama pokreće danas?

Marko Janketić: Nadimak Mrki je bila šifra za povjerenje, bliskost i slobodu da jedan drugom bez ustezanja i vrlo otvoreno izgovorimo neke istine, a da pritom sve to bude bez osude.

Antena M: Na Balkanu se muškarci rijetko uče nježnosti, ranjivosti i suzama. Da li je i vaš odnos sa Mišom imao tu tipično balkansku, neizgovorenu stranu, ili je on uspijevao da probije te tradicionalne okvire?

Marko Janketić: U predstavi upravo govorim o tome da li junaci imaju pravo da puste suzu, ogole svoju ranjivost, a da pritom ne kompromituju svoju muškost. Uostalom, svi vrlo dobro znamo da i muškarci plaču, no nećemo da kukamo.

Antena M: Prošlo je sedam godina od odlaska vašeg oca. Šta ste u tom periodu tišine naučili o njemu što nijeste mogli da razumijete dok je bio pored Vas — a šta ste naučili o sebi kao sinu?

Marko Janketić: U međuvremenu sam više naučio o sebi kao ocu, pa onda valjda logično saznao i nešto novo o njemu. Neke moje samospoznaje su mi pomogle da neke stvari u našem odnosu malo bolje razumijem. Odatle i potreba da mu to kažem, makar i na ovaj način.

Antena M: Mi često živimo u zamci da se ljubav podrazumijeva i da za nju uvijek ima vremena. Da li Vas je tek gubitak oca definitivno naučio da se emocije moraju izgovarati i živjeti u trenutku?

Marko Janketić: Emocije su uvijek prisutne, one lijepe i one ružne, i prirodno je da nijesmo uvijek spremni da ih otvoreno pokazujemo; neke krijemo, a neke ne uspijemo da zadržimo samo za sebe. Uvijek ćemo upadati u istu zamku, s tim što ja imam tu privilegiju da na sceni, pa makar i sa zakašnjenjem, vratim taj trenutak, izrazim svoje emocije i izgovorim neizgovoreno.

Antena M: Zamislite da danas imate samo deset minuta tišine i razgovora sa Mišom. Šta bi bila Vaša prva rečenica njemu — a šta biste voljeli da je on pitao Vas?

Marko Janketić: Ne moram da zamišljam, napravio sam predstavu o tome.

Antena M: Predstava ima mnogo duha, pjevanja, kabaretske vedrine i smijeha. Koliko Vam je bilo važno da ovo ne bude priča o odlasku, već o živoj radosti postojanja koju ste dijelili?

Marko Janketić: Ovo jeste predstava u slavu života i ona jeste mješavina različitih žanrova u kombinaciji. To je emocionalni rolerkoster sa smijanjem, pjevanjem i plakanjem.

Antena M: Pjesma 'Sve je lako kad si mlad' nije slučajno tu. Kako se baš ta pjesma izborila za svoje mjesto u ovoj priči?

Marko Janketić: Svaka muzička numera ili poezija koja je postavljena u predstavi, postavljena je u kontekstu scene ili situacije. Tako da ništa nije slučajno. One su dio mog odrastanja, mog života i odnosa sa mojim ocem.

Antena M: Nije lako graditi sopstveni glumački identitet u sjenci prezimena velikana jugoslovenskog glumišta. Jeste li ikada imali potrebu da dokazujete da nijeste samo 'Mišov sin' i šta od njegovog glumačkog koda nosite u sebi?

Marko Janketić: Na ovo pitanje sam mnogo puta već odgovorio.

Antena M: Vaša veza sa Crnom Gorom i Tomaševom vrlo je živa. Kada pomislite na Tomaševo, koja Vam se slika, miris ili rečenica prvi ukažu?

Marko Janketić: Miris pokošene trave, zvjezdano nebo, žubor rijeke Ljuboviđe, krošnje koje se njišu na vjetru, lisnati kolašinski sir, strašne priče na mjesečini, prve ljubavi uz vatru, košarka u pet na igralištu, nestašluci, rođendani i sve ono što čini najljepši dio mog djetinjstva.

Antena M: Kakav je bio dječak Marko koji je djetinjstvo proveo u Tomaševu i šta je taj dječak sačuvao u sebi danas, kada je postao otac?

Marko Janketić: Za nas glumce važi da smo vječita djeca. Sačuvao sam radost igre, radoznalost i želju da istražujem, ali nestala je ona bezbrižnost – život je donio neke nove odgovornosti.

Antena M: Ima li igranje pred podgoričkom publikom posebnu težinu i dozu odgovornosti? Imate li osjećaj da pred ove ljude izlazite i sa jednim duboko porodičnim, 'svačijim i svojim' dijelom sebe?

Marko Janketić: Svako igranje nosi jednaku odgovornost. Trudim se da poštujem svaku kupljenu kartu i pružim ljudima doživljaj kakav do tad nijesu imali. Ovo je predstava koja sa sobom nosi jednu univerzalnu temu, ispričanu kroz moje lično iskustvo. Isto je i kada igram neke druge predstave i neke druge uloge. Publici uvijek ostavljam dio sebe.

Antena M: Ako bi publika iz sale morala da ponese samo jednu misao ili osjećaj nakon izvođenja 'Mrkog', šta biste voljeli da to bude?

Marko Janketić: Ljubav.