61. Venecijanski bijenale: O radu Florentine Holzinger

O ovogodišnjem 61. Venecijanskom bijenalu (9.V. - 22. X. 2026.) pisalo se puno i čini se kako je sve rečeno u mnogobrojnim prikazima i osvrtima. Sudeći po reakcijama kritike i publike, najviše je pozornosti izazvao paviljon Republike Austrije.

Izloženo je djelo koreografkinje i performerice Florentine Holzinger nazvano Seaworld Venice. Odmah je bilo očito kako bečka umjetnica svojom instalacijom odnosno performansom s pravom računa na efekt provociranja publike, u čemu je bez sumnje uspjela. Ekstreman način izražavanja i radikalizacija umjetničkog koncepta njenog rada je, kako se ističe, u svrhu podizanja društvene svijesti o važnosti očuvanja životne sredine. Ova takozvana “klimatska uzbuna” posebno se odnosi na Veneciju, na svesrdnu brigu o “Jadranskoj kraljici” kojoj prijeti ozbiljan problem kao što je povećanje razine mora.

Poseban dio ovog rada čini voda “obogaćena” s pročišćenim ljudskim urinom, što stvara tekućinu u kojoj izložena naga žena pozira okrenuta publici. Temu s vodom dopunjava histerična vožnja skuterom akterke performansa po površini vode u velikom spremištu unutar paviljona. Uz sve komentare pro et contra i afektivna reagiranja na ovaj projekt, postavlja se pitanje: Da li bizarni spektakl više ilustrira nego što suštinski kritizira problem kojim se bavi?

Ne iscrpljuje li se tema zagađenja i poplave u njenoj doslovnosti, u vulgarnoj realnosti njene prezentacije? Znamo da živimo u kontaminiranoj prirodnoj sredini, da se voda i zrak pročišćavaju, da konzumiramo GMO hranu. Zato se može steći dojam o stanovitoj naivnosti na kojoj se temelji ambiciozan autoričin umjetnički koncept. Jer problematiziranje složenog pitanja ekologije, koje je do sada toliko korišćeno i bilo predmetom mnogih umjetničkih projekata i akcija, ostaje nemoćno u stvarnosti beskompromisnog progresa savremenog svijeta.

Taj progres ima i svoje pogubno negativno naličje. Treba li tome dodati, posebno kada je riječ o vodi, nepredvidive ćudi prirode, poplave, cunamije, potope i čovjekovu nemoć pred njenim silama? Premda je namjera bečke umjetnice pozitivna i legitimna, ono što se čini problematičnim jest nesrazmjer između ozbiljnosti teme i načina njezine umjetničke artikulacije. Venecija će uvijek biti Venecija, ne samo ona sjajna “Mletačka ljepotica”, nego i grad mutne i prljave vode, s lagunama iz kojih se šire neugodni mirisi ustajalosti i smrdljivih isparenja, s derutnim zidovima fasada palata.

“Na dnevnom svjetlu u Veneciji”, napisao je Mark Tven, “ima malo poezije, ali pod milosrdnim mjesecom njezine umrljane palače ponovo postaju bijele”. Venecija ne može biti samo “žrtva klimatskih promjena”. Ona je postala žrtvom vlastitog uspjeha s permanentnim masovnim turizmom. Ono što je posebno vrijedno pažnje jest instalacija postavljena iznad ulaza u Austrijski paviljon. Čini je veliko zvono s natpisom “Tempora o mores”, iz čijeg središta umjesto brončanog bata visi okrenuto naglavce nago žensko tijelo.

Njiše se s jedne na drugu stranu proizvodeći metalni zvuk koji se širi ambijentom grada. “Zvono će zvoniti svakog sata”, poručila je kustosica izložbe Nora Svanie Almes. Samouvjereno je dodala naglasivši: “Mi uvodimo novu eru i bićemo konkurencija svim zvonicima Venecije, a ima ih 200”. Izjava se usaglašava s ambicijom projekta. Simbolika zvona i ljudskog tijela u njemu jest efektna slika savremenog umjetničkog senzibiliteta, ali ona ima svog davnog pretka u jednom renesansnom slikaru koji svojim slikama nije samo predskazao mračnu budućnost napretka svijeta nego je naslikao njegov pakao, preciznije kazano onaj inferno koji se permanentno odvija u ljudskom biću.

Riječ je o nizozemskom slikaru Hieronymusu Boschu i njegovom remek djelu, triptihu “Vrt zemaljskih naslada”. Na desnom panelu ove trodijelne kompozicije nazvane “Muzički pakao”, u raskošnoj bizarnosti prizora, postoji jedan detalj koji se ovim povodom posebno čini zanimljiv. U pregrijanoj atmosferi paklenskog svijeta, u polusjeni ispod osvijetljene konjske lubanje, naslikano je zvono koje se njiše. Umjesto metalnog bata koji proizvodi zvuk, njiše se nago ljudsko tijelo s ispruženim nogama u pravcu njihanja zvona u mračnom prostoru sveopšteg stradanja.

Navođenjem ovog primjera ne želim reći da je austrijska umjetnica plagirala nizozemskog majstora. Želim naglasiti da je očigledna podudarnost dva motiva u formalnom smislu opredmećenja ideje u slučaju Florentine Holzinger u funkciji davanja “znaka za uzbunu” u odnosu na problem kojim je zaokupljena. U ovoj atraktivnoj instalaciji umjetnica koristi tijelo u više značenja; kao instrument, kao znak i kao spektakl. U kontekstu prezentiranog rada otvara se pitanje je li tijelo koje nago visi iz zvona nositelj značenja ili je ipak postalo objekt vizuelne potrošnje?

Zato ova instalacija nosi jedan paradoks. Umjetnički rad takođe želi kritizirati način na koji suvremeni svijet instrumentalizira tijelo i prirodu, a istodobno sam instrumentalizira tijelo da bi proizvelo vizuelni učinak. Na taj način priroda postaje objekt eksploatacije, a umjetnost koristi tijelo da bi postalo objekt spektakla. Krug se zatvara tako što umjetnost kritizira eksploataciju, ali je djelomično reproducira vlastitim postupkom.

Projekt Seaworld Venice ne bi trebalo gledati opisno nego s kritičkom sviješću o granici između umjetničkog aktivizma i umjetničkog spektakla. Zato treba imati na umu spomenuti Boschov detalj koji je prije pet stoljeća tradicionalnim medijem uspio izraziti simboličku sliku pakla koja i danas izgleda zastrašujuće. Ono što je kod Boscha nadrealna slika fiksiranog prizora, kod bečke umjetnice postaje realistički događaj. Taj događaj ima jednu manjkavost. Tijelo koje nago visi iz zvona, okrenuto naglavce, i njiše se udarajući u njegov zvučni prsten, trebalo bi proizvoditi tupi zvuk koji bi davao mučnu uvjerljivost tom događaju. Tupi udarac organskog korpusa u tvrdi metal zvona bio bi uvjerljiviji.

Međutim, udarci ženinog tijela proizvode metalni zvuk zvona. Zato se performativna stvarnost tijela vraća na konvencionalni zvuk simbola. Nago tijelo žene postaje bizarna atrakcija za promatrače, a ne pesimistički simbol savremene stvarnosti. Stoga bi bilo djelotvornije da tijelo, njišući se pri udaru u zvučni prsten zvona, ne proizvodi zvuk. Tada bi tišina nijemog zvuka zvona više odgovarala problemu projekta Seaworld Venice. Tišina zvona bi, u simboličnom smislu, bila glasnija od svih venecijanskih zvona. Zvono s instalacije ne upozorava bukom nego šutnjom. Jer tišina svijeta je, nakon što je upozorenje, čini se, postalo prekasno, mnogo snažnija slika klimatske i civilizacijske katastrofe od spektakularnog zvonjenja.

Kako je kustosica izložbe izjavila da će zvono “zvoniti svaki sat do kraja izložbe”, mogli bismo se shodno tome na kraju pitati - Za kim zvono zvoni?