Politika Nolanove Odiseje: Anđeo istorije gleda Troju

Obrt je razoran: varvari nijesu došli spolja, već ih je proizvela sama civilizacija. Ljudi koje će pjesnici pretvoriti u heroje istovremeno postaju rušitelji sopstvenog svijeta.

Postoji nešto gotovo bezobrazno u ambiciji Kristofera Nolana. Dok se najveći dio filmske industrije zadovoljava beskonačnim nastavcima tematski siromašnih univerzuma, Nolan sa Odisejom pokušava nešto sasvim drugo. On poseže za samim temeljima zapadne kulture kako bi na najvišem nivou filmske produkcije stvorio spektakl koji iznova promišlja mit. Reditelj preispituje priču staru tri milenijuma u namjeri da joj vrati ono što je u savremenoj kulturi gotovo izgubljeno: osjećaj monumentalnosti.

Njegov film nije tek još jedna u nizu ekranizacija Homera, niti rutinski pokušaj da se mit prevede na jezik savremenog blokbastera. Nolan pokušava nešto mnogo teže - da proizvede osjećaj da se pred nama ne odvija samo avantura jednog pojedinca, već da prisustvujemo svijetu koji stoji na samoj ivici kraja istorije. Na taj način, film direktno kanališe savremene anksioznosti o sumraku poretka kakvog poznajemo.

U čisto kinematografskom smislu, rezultat zaslužuje divljenje. Nolan razumije razmjere mita. More kod njega djeluje nepregledno, daljine su neumoljive, putovanja iscrpljujuća, a nasilje lišeno elegancije kakvu mu savremeni filmski spektakli obično daju. Njegov antički svijet nije sterilni muzej, niti scenografija od gipsa; on je prljav, opipljiv i nesiguran. Iza bogova, proročanstava i kraljeva osjeća se nešto strašnije od mitskog čudovišta: mogućnost da čitav civilizacijski poredak prestane da postoji. To je najveći Nolanov autorski uspjeh.

Homerovu epopeju o povratku kući on pretvara u mračnu dramu o povratku iz istorijske katastrofe. Međutim, kinematografski trijumf filma nije razlog da njegovu politiku ostavimo po strani. Naprotiv. Što je umjetničko djelo moćnije, to ubjedljivije reprodukuje ideologiju svog vremena. Valter Benjamin je u svojim tezama o filozofiji istorije zapisao jednu od najnemilosrdnijih maksima savremene političke teorije: „Nema dokumenta civilizacije koji istovremeno nije i dokument varvarstva.“ Rijetko gdje se ova rečenica oslikava tako doslovno kao u Homerovom svijetu. Troja jeste dokument civilizacije - njena arhitektura, bogatstvo, zidovi i kultura. Ali iza tog sjaja ostaju dokumenti varvarstva: pepeo i masovne grobnice.

Ahilej jeste arhetipski heroj, ali iza njegovog junaštva ostaju unakažena tijela. Agamemnon jeste suveren Grka, ali njegovu vladavinu otvara obredno žrtvovanje kćerke Ifigenije, a zatvara zatiranje jednog grada. Odisej jeste genije preživljavanja, ali njegova najveća pobjeda nije ništa drugo do vrhunska obmana koja omogućava bespoštedni pokolj stanovnika Troje. Zato Benjaminovo pitanje nije da li mikenska civilizacija - ili bilo koji drugi poredak moći u istoriji - zaslužuje naše divljenje. Njena veličina je očigledna. Pitanje je ko plaća cijenu tog veličanstva i čije se žrtve prešućuju da bi ep uopšte mogao biti ispjevan.

U Nolanovom filmu to pitanje dobija novu težinu zato što trojanski rat više nije izolovana mitska epizoda. Njegov Odisej izgovara rečenicu „Ovo je kraj našeg bronzanog doba.“ Replika zvuči gotovo anahrono kada je izgovara čovjek koji ne može znati kako će istoričari nazvati njegovu epohu, ali se na tom mjestu otkriva Nolanova namjera: njegovi junaci nijesu samo svjedoci pada Troje, već ljudi koji osjećaju da zajedno sa njom nestaje čitava jedna stvarnost. Kada Odisej napušta Ilion, on se ne vraća samo iz rata - vraća se iz svijeta koji prestaje da postoji.

Filmska intuicija tu dobija svoj istorijski pandan u radu američkog arheologa Erika H. Klajna i njegove studije 1177 B.C.: The Year Civilization Collapsed, o kojoj je na stranicama Arta 2014. godine pisao Ratko Radunović, prepoznajući na njenim stranicama anatomiju prvog globalnog sloma na Mediteranu. Klajn opisuje svijet koji djeluje moderno, pokazujući da istočni Mediteran kasnog bronzanog doba nije bio skup izolovanih kraljevstava, već integrisani međunarodni sistem. U toj mreži, mikenska Grčka, Egipat, Hetitska imperija i Mesopotamija bili su isprepletani diplomatijom i razmjenom ključnih sirovina - dok je ruda putovala hiljadama kilometara, vladari su razmjenjivali pisma i dragocjene poklone.

Kako su za proizvodnju bronze, tadašnjeg primarnog pokretača ekonomije i vojne mašinerije, bili neophodni bakar iz jednog dijela svijeta i kalaj koji je stizao sa drugog kraja, prosperitet svakog pojedinačnog kraljevstva zavisio je od šire strukture koju nijedan vladar nije mogao samostalno kontrolisati, stvarajući oblik drevne globalizacije. A onda se sistem raspao u svega nekoliko decenija oko 1200. godine prije nove ere. Tada nestaju ili dramatično slabe političke strukture koje su vjekovima izjednačavane sa samim poretkom stvari. Hetitsko carstvo zbrisano je sa mape, mikenske palate bivaju razorene ili napuštene, gradovi Levanta pretvaraju se u pepeo, dok trgovačke rute pucaju, povlačeći sa sobom složene administrativne aparate i dovodeći do skoro potpunog nestanka pismenosti.

Najvažniji uvid u Klajnovoj analizi jeste odbijanje jednostavnog objašnjenja. Pozno bronzano doba nije srušio jedan događaj, već splet ratova, pobuna, migracija, zemljotresa, suša, gladi i prekida trgovačkih lanaca. Sistem nije propao zato što je otkazao samo jedan njegov element; sama kompleksnost postala je izvor ranjivosti, a međuzavisnost se u trenutku kraha iz najveće snage pretvorila u najslabiju tačku.

Tu Nolan pravi svoj najzanimljiviji potez, jer njegov Odisej više nije samo ratnik koji se vraća iz jednog izolovanog epskog sukoba, već čovjek koji se vraća iz samog srca civilizacijskog sloma. Iza njega nije ostala samo spaljena Troja; u ruševinama je i čitava mreža država, gradova i političkih odnosa kojoj su pripadali i pobjednici i poraženi. Granica između vojne pobjede i civilizacijskog kolapsa tako se zamagljuje, svodeći trijumf Homerovih Grka na tek jednu epizodu mnogo šire katastrofe.

U tom kontekstu treba čitati i Nolanovu reinterpretaciju „Naroda s mora“, misterioznih ratnika koji se u egipatskim izvorima pojavljuju tokom posljednjih decenija bronzanog doba i koji su dugo služili kao idealna figura spoljnog neprijatelja. Nolan tu pravi preokret. Njegov Odisej priznaje da su „Narodi s mora“ bili sami Grci - ratnici koji su nakon Troje nastavili da pale i pljačkaju obale Mediterana. Simboličko značenje tog obrta je razorno. Varvari nijesu došli spolja. Proizvela ih je sama civilizacija. Ljudi koje će pjesnici pretvoriti u mitske heroje istovremeno su rušitelji svijeta.

Varvarstvo tako više nije suprotnost civilizacije, već jedna od njenih latentnih mogućnosti. U tome se Nolan približava Klajnovoj slici kolapsa, ali se od nje na jednom važnom mjestu udaljava. Kod Klajna, kolaps nije posljedica jednog uzroka, već lančane destabilizacije. Nolan, međutim, strukturnu katastrofu prevodi na jezik moralnog prestupa: njegovi Grci su pobjednici koji su prekršili božanske i ljudske zakone i sada moraju živjeti sa posljedicama sopstvenog nasilja. Tamo gdje Klajn kolaps istorizuje, Nolan ga moralizuje.

Upravo u toj razlici prvi put se nazire kontradikcija koja će pratiti čitav film. Moralni slom pobjednika Nolan radi nešto što klasični herojski film rijetko dopušta - dozvoljava pobjedniku da posumnja u prirodu sopstvene pobjede. Njegov Odisej nije iscrpljena lutalica koja čezne za svojim ognjištem, već nosilac moralne traume pada Troje - čovjek u kojem rat nastavlja da bjesni dugo nakon što je grad pretvoren u pepeo.

U sceni u kojoj prerušen razgovara sa Penelopom, Odisej priznaje krivicu govoreći o pokolju nevinih, kršenju božanskog prava i svijetu u kojem su granice između heroja i zločinca izbrisane, dok Atina, koja ga progoni kroz vizije, više nije spasonosna zaštitnica već oblik griže savjesti, primoravajući majstora obmane da položi račun pred ruševinama koje je stvorio.

Ovdje se Nolan približava čitanju Adorna i Horkhajmera iz Dijalektike prosvjetiteljstva. Njihov Odisej je praoblik racionalnog modernog subjekta: on opstaje zahvaljujući sposobnosti da i prirodu i druge ljude pretvara u sredstva svog opstanka. Teško je zamisliti antičkog junaka pogodnijeg za Nolanov filmski univerzum. Nolanovi protagonisti neprekidno nastoje da ovladaju silama koje prevazilaze njihove kapacitete - bilo da je riječ o vremenu, sjećanju, strukturama sna, atomu ili društvenom haosu - stvarajući kompleksne sisteme kontrole samo da bi ubrzo otkrili kako ti isti sistemi proizvode posljedice koje više nijesu u stanju da obuzdaju.

Odisej u tom kontekstu stoji kao njihov mitski predak: on trijumfuje zato što je intelektualno superiorniji od svijeta koji ga okružuje, da bi potom spoznao gorku istinu da inteligencija nije isto što i mudrost. Na tom mjestu postaje vidljiva granica Nolanove vizije, jer nam autor širom otvara vrata ka radikalnom političkom čitanju Odiseje, samo da bi pred njima naglo zastao. Klajn nam pokazuje sistem čiji krah čak ni kraljevi ne mogu u potpunosti razumjeti. Nolan takvu strukturnu katastrofu vidi i prikazuje sa izuzetnom snagom; on bez sumnje prepoznaje njene sistemske korijene. Granica se pojavljuje tek kada treba zamisliti drugačiji politički odgovor.

Važno je precizirati šta je problem. Nije riječ o tome da bi Nolan morao Odiseja pretvoriti u antičkog revolucionara. Takav zahtjev bio bi podjednako naivan kao i zahtjev da svaki film o kapitalizmu završi revolucijom. Problem leži drugdje: u nesrazmjeri između radikalnosti dijagnoze i konzervativnosti dramskog rješenja. Nolan otvara vrata svijetu u kojem je civilizacija proizvela sopstveno varvarstvo, u kojem su pobjednici dio tragedije, a istorijski proces daleko veći od bilo kojeg pojedinca.