Umjetnost u javnom prostoru: Susret umjetnika i publike

Tokom avgusta, festivali u Šavniku i Baru pokazali su da javni prostor može postati ne samo mjesto susreta umjetnika i publike, već i svojevrsna galerija na otvorenom. Kada umjetnost izađe iz galerije, njena publika više nije unaprijed određena. Trgovi, parkovi, ulice i pejzaži sve češće postaju prostori za savremenu umjetnost u Crnoj Gori, ostvarujući neposredniji susret sa građanima.

Od Šavnika i Bara do drugih javnih prostora, umjetničke intervencije pokušavaju da budu dio svakodnevnog života, a ne samo kratkotrajni festivalski sadržaj. Na festivalu „Dva Sunca“, Šavnik je postao dio umjetničkog procesa, pa su mural, land art i druge intervencije nastale u dijalogu sa prirodom ostale u prostoru i nakon završetka programa. U Baru je, u okviru bARS programa „Barskog ljetopisa“, realizovan projekat „Lutum Sacrum“ Joka Lekića koji je publiku uključio u stvaranje umjetničkog djela.

U izložbu „Crna Gora danas“, koja traje do 15. septembra, uključena je i instalacija Miša Joskića u Parku Kruševac, izvan klasičnog galerijskog prostora. Takvi primjeri ponovo otvaraju pitanje kome je savremena umjetnost namijenjena i da li izlaskom iz galerija uspijeva da pronađe publiku, ali i šta ostaje kada se festivali završe - samo sjećanje na događaj ili djela koja vremenom mogu postati dio identiteta jednog grada.

O tome govore Joko Lekić, profesor italijanskog jezika i književnosti, prosvjetni radnik i vizuelni umjetnik, umjetnička direktorica Art festivala „Dva Sunca“ i dekanica Fakulteta vizuelnih umjetnosti Univerziteta Mediteran Marija Džoganović i Mišo Joskić, vizuelni umjetnik i muralista. Džoganović je formulaciji „uski krug ljudi koji redovno obilaze galerije“ dodala i vremensku odrednicu - prvenstveno na otvaranjima izložbi.

- Savremena umjetnost u Crnoj Gori sve više uspostavlja odnos i sa publikom koja nije redovno prisutna u galerijama, a javni i alternativni prostori pružaju dragocjene mogućnosti za takve susrete - kazala je ona. Umjetnica smatra da svaki prostor ima svoj genius loci, svoj duh mjesta.

- Galerija je prostor posvećen umjetnosti i u njoj se od posjetilaca, makar prećutno, očekuju koncentracija i određeni način ponašanja. Marcel Duchamp je veoma dobro razumio moć konteksta kada je već proizvedeni predmet potpisao, nazvao „Fontana“ i uveo u prostor umjetnosti, mijenjajući tako način na koji ga posmatramo. Na livadi, trgu ili u parku susret sa djelom odvija se drugačije. Ljudi ga tu ne očekuju i zato mu često prilaze slobodnije, bez osjećaja da moraju nešto unaprijed znati ili odmah pravilno protumačiti - kazala je Džoganović.

Prema njenim riječima, galerijski prostor kod nekih posjetilaca može izazvati izvjesnu nelagodu, ne zato što umjetnost nije namijenjena njima, već zato što se plaše da je neće razumjeti na „pravi“ način. - Savremena umjetnost često nije samorazumljiva, već zahtijeva poznavanje konteksta i izvjesnu teorijsku osnovu, zbog čega dio publike zazire od galerija. Umjetnost u javnom prostoru ublažava tu početnu distancu i omogućava neposredan susret sa djelom. Ona pritom ne gubi složenost, već otvara više puteva kojima joj ljudi mogu prići - istakla je Džoganović.

Ona naglašava da savremena umjetnost već sada ima svoje mjesto i u galerijama i u javnom prostoru, a da je njena budućnost upravo u njihovom stalnom preplitanju. - Galerije ostaju važne kao prostori koncentracije, zaštite, istraživanja, arhiviranja i stručnog dijaloga. Javni prostor, sa druge strane, pruža veću i raznovrsniju publiku, nepredvidive susrete i mogućnost da umjetnost postane neposredniji dio svakodnevnog života. Ti prostori nijesu suprotstavljeni - oni se dopunjuju i omogućavaju različite vrste umjetničkog iskustva - kazala je Džoganović.

Šta će od umjetničkih intervencija ostati poslije festivala i izložbi zavisi od prirode rada, prostora, materijala i umjetničke namjere. - Nije svako djelo zamišljeno da traje na isti način. Za festival „Dva sunca“, koji je ove godine održan drugi put, bilo je važno da dio radova ostane Šavniku. Festival je osmišljen upravo za taj grad, u dijalogu sa njegovom prirodom, arhitekturom, ritmom, svjetlošću i tempom života. Željeli smo da taj odnos bude stvaran, a ne samo deklarativan, i da Šavniku ostanu djela koja su u njemu i za njega nastala - kazala je Džoganović.

Podsjeća da je poslije prvog izdanja ostao mural Marije Šoln na garažama, a ove godine njeno prisustvo dodatno je naglašeno muralom „Poreklo II“, koji govori o majčinoj liniji umjetnice, porijeklom iz ovih krajeva. Ostali su land art radovi Sofije Albee „Tako mi Sunca“, postavljeni na livadi „Gnijezdo“, jednoj od važnih festivalskih lokacija, i „Tamna strana Sunca“ Konstantina Evdokimova, na Gojinom brdu iznad Šavnika.

- Ova djela neće ostati nepromijenjena. Mijenjaće ih sunce, kiša, snijeg, vjetar i vrijeme karakteristično za Šavnik. Upravo je to nastavak umjetničkog procesa nakon trenutka u kojem je autor završio svoj dio rada. Efemerna umjetnost prihvata zakonitosti prirode i ograničeno trajanje. To nije njen nedostatak, već dio njenog značenja - naglasila je ona.

Džoganović navodi da umjetničko djelo „naseljava“ prostor - smješta se u njega i mijenja način na koji ga vidimo. - Djelo nije isto u različitim prostorima, ali ni prostor više nije isti nakon što primi umjetničko djelo. Postaje vizuelno i značenjski bogatiji. Najbolji rezultati nastaju kada je djelo stvoreno upravo za određeno mjesto. Tada pejzaž prima djelo, a djelo se nastanjuje u pejzažu kroz dijalog i organsku povezanost. Vremenom ga stanovnici mogu prihvatiti kao orijentir, mjesto susreta, povod za priču ili dio ličnog sjećanja. U tom trenutku djelo više nije samo predmet koji pripada autoru ili umjetničkom sistemu. Ono počinje da pripada i iskustvu zajednice, a time postaje dio identiteta mjesta - rekla je ona.

Joskić smatra da savremena likovna umjetnost u Crnoj Gori pokušava da pronađe publiku izvan uskog kruga ljudi koji redovno obilaze galerije, ali još nedovoljno. - Kod nas je savremena umjetnost često vezana za galerije, institucije i jedan relativno uzak krug ljudi koji već prati tu scenu. Meni je zato javni prostor posebno zanimljiv. Kada radim mural, ne moram da pozivam ljude da dođu da ga vide. Oni prolaze pored njega na putu do posla, škole, prodavnice. Umjetnost se na taj način pojavljuje tamo gdje ljudi već jesu - kazao je Joskić.

Prema njegovim riječima, ljudi lakše priđu djelu na trgu ili u parku nego u galeriji zato što nema tog osjećaja da si ušao u prostor u kojem moraš nešto da znaš o umjetnosti da bi imao pravo na mišljenje. - Na ulici toga nema. Neko stane, neko samo pogleda u prolazu, neko pita šta radim dok još slikam. Djeca često prva priđu. Reakcija je mnogo neposrednija. Ne postoji prag koji prvo moraš da pređeš da bi došao do djela - istakao je Joskić.

On naglašava da promjena prostora mijenja i način na koji publika doživljava umjetničko djelo. - Isto djelo u galeriji i na zidu od šest metara pored ulice nije isto iskustvo. U javnom prostoru postoje arhitektura, sunce, saobraćaj, ljudi, buka, udaljenost sa koje se rad gleda. Sve to postaje dio rada. Kada osmišljavam mural, ne razmišljam samo o slici nego i o tome gdje se nalazi, sa koje strane joj ljudi prilaze i kako izgleda iz daljine. Prostor nije samo podloga - istakao je Joskić.

On smatra da umjetničko djelo koje ostane u javnom prostoru može da postane dio identiteta mjesta. - Posebno ako dovoljno dugo ostane. Ljudi počnu da ga koriste kao orijentir, fotografišu ga, vežu ga za određeni dio grada. Poslije nekog vremena više ga ne doživljavaju kao nešto što je neko naknadno naslikao, nego kao dio tog mjesta. Mislim da je to jedna od najzanimljivijih stvari kod murala - istakao je Joskić.

On naglašava da Crna Gora ima više nego dovoljno javnih prostora koji mogu postati svojevrsne galerije na otvorenom. - Imamo ogromne prazne fasade, prolaze, potporne zidove, zapuštene površine i čitave djelove gradova koji bi mogli da se koriste mnogo zanimljivije. Problem je više u organizaciji, dozvolama i nedostatku kontinuiteta. Često se umjetnost u javnom prostoru posmatra kao pojedinačni projekat, a ne kao nešto što može planski da se razvija godinama - kazao je Joskić.

Lekić smatra da savremena likovna umjetnost, bar što se tiče Bara, pokušava da pronađe publiku izvan uskog kruga ljudi koji redovno obilaze galerije. - Ne bih govorio generalno za čitavu Crnu Goru, jer slabo pratim šta se sve dešava vani, ali za Bar mogu da kažem. Čini mi se da se ovdje Kulturni centar i lokalna ekipa baš trude da malo rašire tu priču. Imamo hab u Starom gradu, Kuću maslina i programe Ljetopisa po trgovima i ulicama. Na korzu i šetalištu često budu izložbe fotografija. Jeste da je mali krug ljudi koji redovno obilazi galerije, ali čini mi se da za ove stvari na otvorenom i te kako ima publike - smatra Lekić.

Kada ode u galeriju, Lekić kaže da hoće mir jer je posmatranje umjetnosti za njega intiman čin. - Na klasičnim otvaranjima u zatvorenom obično bude stotinu ljudi koji jedu, piju i pričaju o politici i svakodnevnim stvarima, pa ti to odvuče pažnju. Na livadi ili trgu nema tog pritiska, sve je rasterećenije i ljudi prilaze radu potpuno prirodno - istakao je on. Odgovarajući na pitanje šta od intervencija u prostoru ostaje poslije festivala i izložbi, Lekić je kazao da u Baru „rijetko šta ostaje na duže staze“. - Jedino mi pada na pamet primjer od prije dvije godine sa „Barskog ljetopisa“ kad je David Husić, umjetnik iz Bara, uradio murale poznatih barskih oriđinala po gradu. Ti murali su ostali i dan-danas kao pravi landmark pored kojeg svakodnevno prolazimo. Ali, osim toga, ne vjerujem da ima još nešto što će ostati duže od nekoliko dana.