Vožnja bez kontrole i truba koja upozorava na opasnost

Film 'Crna truba', debitantski dugometražni igrani film Bojana Stijovića, odlično i precizno komunicira s publikom, dinamikom drži pažnju priče Stefana Boškovića, a kamerom i zvukom upotpunjuje atmosferu. Crnogorska premijera upriličena je na Filmskom festivalu Herceg Novi - Montenegro Film Festivalu, a reakcije prisutnih tokom projekcije pokazale su da 'Crna truba' odlično komunicira sa publikom, nakon sjajnih reakcija sa svjetske premijere u Biškeku i regionalne u Puli.

Priča prati Maksima Grahovca, kog je uvjerljivo utjelotvorio Momčilo Otašević, uspješnog pisca koji se vraća u rodno Grahovo nakon godina života u Zagrebu, zbog nasljedstva i susreta sa bratom Nikom, u izvedbi Marka Janketića. Povratak nije jednostavno putovanje iz jednog mjesta u drugo, već povratak sebi, u odnose koji nijesu razriješeni i u prostor koji pamti čovjeka.

U sinopsisu se otkriva da Maksim na putu do sela doživljava saobraćajnu nesreću i, u panici, pokušava da prikrije ono što se dogodilo, čime se njegov povratak pretvara u niz sve mračnijih situacija. Stijović razvija autentičnu crnu komediju, govoreći o čovjeku koji, pokušavajući da kontroliše posljedice jednog trenutka, sve dublje uvlači u ono od čega je pokušao da pobjegne.

U filmu, kao i u Boškovićevom romanu 'Mjesto rođenja', nema mnogo dijaloga, a međuljudski odnosi su sjajno oslikani. Odnos između dvojice braće, Maksima i Nika, otkriva komplikovane emocije i razlike koje ih dijele, ali i pokazuje da odlazak nije nužno oslobađanje, niti ostanak znak propadanja.

Stijović istražuje pitanje patrijarhata kroz odnose među muškarcima i odsustvo žena, dok 'Crna truba' postaje priča o mentalitetu, zarobljenosti u sistemu i vlasti. Mjesto radnje, Grahovo, doprinosi surovom i komičnom prikazu mentaliteta i izazova, dok se snimanje odvijalo u realnom okruženju, čime film dobija dodatni šarm i autentičnost.

Kamera Dušana Grubina prati unutrašnju borbu glavnog junaka, dok muzika Ivana Marovića dodatno gradi napetost i nelagodu. 'Crna truba' pokazuje da priča iz konkretnog mjesta može pronaći put do gledalaca koji sa tim prostorom nemaju mnogo zajedničkog, ali se bavi univerzalnim pitanjima pripadnosti, povratka i pokušaja kontrole vlastitog života.

Film ne objašnjava Crnu Goru, već dozvoljava priči da govori kroz ljude, njihove odnose i odluke, a sve to je mnogo više od Grahova ili ostatka države.