Cenzura na Filmskom festivalu u Herceg Novom

Filmski festival u Herceg Novom održava se pod sloganom „Sve boje filma“. Pokazalo se, međutim, da na njegovoj pozornici nema mjesta za svaku boju mišljenja. Posebno ako bi neka mogla oneraspoložiti vlast u Beogradu.

Dragan Mićanović bio je zvanično najavljen da otvori festival. Nije ga otvorio. Umjesto njega mikrofon je preuzela ministarka kulture i medija Tamara Vujović. Javnosti je ponudila „nepredviđene okolnosti“, tu birokratsku formulu kojom se istina proglašava suvišnim detaljem.

Prema informacijama više izvora Pobjede, Mićanoviću nije omogućeno da govori zbog političkog sadržaja obraćanja. Govor je potom objavljen i stvar je postala još grotesknija: Aleksandar Vučić u njemu nije pomenut. Glumac je govorio o nasilju, odsustvu odgovornosti, ukidanju filmskih konkursa i „sistematskoj eliminaciji slobodnomisleće kulturne scene“ u Srbiji.

Ako su crnogorske institucije u tim riječima prepoznale Vučića, same su ga u govor dopisale. Štiteći ga od kritike u kojoj mu nema ni imena, povezale su ga sa svakom Mićanovićevom rečenicom uspješnije nego sam autor. Ovdje se moramo složiti da Ministarstvo i Opština nijesu privatne mecene koje za uloženi novac kupuju tišinu umjetnika. Festival se finansira javnim novcem, a pokroviteljstvo ne daje pravo na političku redakturu.

Ministarka je trebalo da štiti pravo glumca da govori. Umjesto toga, pojavila se na mjestu sa kojeg je uklonjen: umjetniku se uzme mikrofon, a predstavnica vlasti održi govor o značaju festivala i umjetnosti. Ali ovo više nije samo priča o Ministarstvu i Opštini.

U Herceg Novom su crnogorski glumci, reditelji, producenti, selektori, novinari i filmski kritičari. Dok je reditelj i nekadašnji selektor festivala Sead Šabotić javno osudio cenzuru, među aktuelnim selektorima, članovima žirija, gostima i ljudima iz upravljačke strukture festivala, do zaključenja ovog teksta, nijesmo pronašli nikoga ko je digao glas. Niko nije javno pitao zašto najavljeni glumac nije govorio. Niko nije pitao ko odlučuje šta se sa festivalske pozornice smije čuti.

Fotografije iz pres-centra pokazuju da život nesmetano teče. Igra se basket, govori na promocijama, poslije projekcija nazdravlja na koktelima. Basket, vino i druženje nijesu grijeh. Ali kada kolegi oduzmu riječ, a branša nastavi da se zabavlja, fotografije prestaju da budu bezazlena festivalska razglednica. Postaju grupni portret udobno smještene tišine.

Da niko u Herceg Novom nije ostao neobaviješten, svjedoči i „simpatična“ fotografija sa jučerašnje promocije monografije „Suvereni pogled: Dvije decenije crnogorske kinematografije (2006-2026)“: dok su govornici nabrajali dostignuća domaće kinematografije, jedan od gostiju iz filmske industrije u publici je na telefonu čitao upravo Mićanovićevu reakciju objavljenu u Pobjedi – i nastavio da ćuti.

Predsjednica Savjeta festivala Aleksandra Božović istovremeno je direktorica Filmskog centra Crne Gore - institucije preko čijih se konkursa finansiraju filmovi mnogih koji borave u Herceg Novom. Ne treba tvrditi da je bilo kome naređeno da ćuti. U dobro uhodanim sistemima zavisnosti naredbe nijesu potrebne. Dovoljno je znati ko vodi instituciju od čije podrške zavise njihovi projekti.

U tome je poraz filmske zajednice možda i veći od poraza organizatora. Od političara se očekuje da kontrolišu. Od umjetnika se očekuje da prepoznaju kada kontrola počinje. Ako nijesu spremni da odbrane pravo jednog glumca na nekoliko minuta govora, teško je povjerovati njihovim budućim filmovima o pobuni, slobodi, dostojanstvu i hrabrosti.

Slobodu govora lako je braniti u festivalskim katalozima, evropskim projektima i panelima o „novim glasovima“. Pravi ispit počinje kada neposlušni glas zaista zatraži mikrofon. Herceg Novi je taj ispit pao, a filmska zajednica je odlučila da ne pogleda rezultat.

Mićanović je pozvao publiku da ne žmuri i ne dozvoli da joj stave povez preko očiju. Na festivalu su, izgleda, povez podijelili svim akreditovanim gostima. Neki su ga prihvatili iz straha, neki iz interesa, neki iz pristojnosti prema domaćinu, a neki vjerovatno zato što je tako lakše pogoditi koš.

Ministarstvo i Opština još mogu objasniti ko je promijenio protokol i donio odluku. Filmski profesionalci još mogu postaviti ta pitanja. Svaki naredni dan ćutanja, međutim, potvrđuje da cenzura nije bila incident, već uspješno poslata poruka. Mićanovićev govor nije izgovoren. Ali su ga, čini se, svi veoma dobro razumjeli.