Miloš Jaćimović: Ljudi ulaze i izlaze, a Institut ostaje

Miloš Jaćimović u intervjuu za 'Vijesti' najavljuje film 'Zalazak' koji večeras u dvorištu kuće Iva Andrića otvara selekciju dokumentarnih filmova na 39. Filmskom festivalu Herceg Novi - Montenegro Film Festivalu.

Arhitektura Instituta “Dr Simo Milošević” u Igalu, taj neki jugoslovenski šik, veličina prostora i način na koji je sve napravljeno, a onda i njegovi ljudi, ritam, terapije, pauze, zvukovi, fascinirali su Miloša Jaćimovića i podstakli ga da kreira svoj prvi rediteljski dokumentarni film. Smješten u Institutu u Igalu, film “Zalazak” bilježi dinamiku tokom jednog radnog dana, ali i mnogo više od toga, pokrećući pitanja o vremenu, prostoru, nasljeđu.

Nakon što je nagrađen na ovogodišnjem festivalu dokumentarnog filma Beldocs za najbolji dokumentarni film u domaćem takmičarskom programu, “Zalazak” će večeras biti prikazan i kod kuće, u Herceg Novom, u okviru 39. izdanja Filmskog festivala Herceg Novi - Montenegro Film Festivala. Jaćimovićev prvijenac otvara večeras selekciju dokumentarnih filmova u dvorištu kuće Iva Andrića u 20 časova.

“Doći bez mnogo prethodnih informacija i jednostavno ga gledati”, preporučuje Jaćimović u razgovoru za “Vijesti” u okviru kojeg govori više o samom filmu i svemu što on donosi. Nastao u produkciji kompanija Film House Baš Čelik, Meander Film i Zagreb Film Festival, producenti su Vanja Kovačević, Jelena Mitrović, Jelena Angelovski, Dušan Kasalica, Ivan Salatić, Boris T. Matić, Lana Matić. Direktor fotografije je Miloš Jaćimović, kojem je to i primarni poziv, montažu potpisuje Vanja Kovačević, muziku Jan Nemeček, a scenario Z. Susskind.

Gledaoci u filmu neće vidjeti glumce ili javne ličnosti, već osoblje i korisnike Instituta za fizikalnu medicinu, rehabilitaciju i reumatologiju Dr Simo Milošević. “’Zalazak’ je dokumentarac smješten u Institut za fizikalnu terapiju Dr Simo Milošević, posljednje aktivno državno lječilište tog tipa iz bivše Jugoslavije. Posmatrajući cikluse terapije, disciplinovani rad i repetitivne rituale, film prati privremenu zajednicu oblikovanu rutinom, tjelesnom bliskošću i njegom, u ambijentu minulog modernizma”, piše u sinopsisu.

Miloš Jaćimović je srpski direktor fotografije čiji je film o Institutu Igalo “Zalazak”. Radi na relaciji Njujork - Jugoistočna Evropa. Među njegovim skorijim ostvarenjima je film “Nakon ljeta” (2024), u režiji dobitnika Oskara Danisa Tanovića, koji je svjetsku premijeru imao kao film otvaranja 30. Sarajevo Film Festivala. Bio je direktor fotografije niza nagrađivanih filmova, a i sam je dobitnik više priznanja. Studirao je kameru na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, a kao predavač i mentor radio je sa studentima filma i mladim autorima kroz Sarajevo Talent Campus, masterclass u organizaciji Srpske asocijacije snimatelja, kao i gostujuća predavanja na NYU Tisch School of the Arts i The New School for Social Research u Njujorku.

Vaš film “Zalazak” donosi priču o Institutu “Dr Simo Milošević”, a sada se prikazuje upravo u gradu u kojem se taj institut nalazi i gdje predstavlja mnogo više od jedne zdravstvene ustanove, dio kolektivnog pamćenja, ali i identiteta društva i prostora. Šta za Vas znači to što se film pred crnogorsku publiku prvi put prikazuje upravo u “svom gradu”? Stalo mi je da imamo projekciju upravo u Herceg Novom. Institut sam prvi put malo bolje upoznao kada sam tokom jednog festivala bio tamo smješten. Sjećam se da me je potpuno fascinirala ta arhitektura, taj neki jugoslovenski šik, veličina prostora i način na koji je sve napravljeno. Razmišljao sam kako bismo tu zgradu gledali da se nalazi negde drugdje. Zato mi je važno što se film sada vraća ovdje. Postoji velika razlika između publike koja Institut prvi put upoznaje kroz film i ljudi za koje je on dio svakodnevnog života. Ljudi iz Herceg Novog taj prostor poznaju mnogo duže i bolje nego ja i sigurno će u filmu vidjeti stvari kojih ja možda nisam ni bio svjestan dok sam ih snimao.

S obzirom na aktuelnost same teme kod nas, godinama već, a to je život iliti opstanak Instituta, imate li neka očekivanja od ove projekcije, bilo od samih gledalaca, njihovih reakcija, ili pak na nekom višem, sistemskom nivou? Nemam iluziju da jedan film može da riješi ono što društvo i institucije godinama nisu riješili, niti mislim da je to njegov posao. Mene je više zanimalo da posmatram jedno mjesto i vrijeme u kojem živimo. Institut se u javnosti često pojavljuje kroz priču o dugovima, pregovorima, vlasništvu i opstanku. Kada uđete unutra, slika je drugačija. Ljudi dolaze na posao, pacijenti dolaze na terapije i život se nastavlja. Posebno me je impresionirala posvećenost zaposlenih svakom pacijentu. Nije to rad na traci. Postoji vrlo ličan odnos, mnogo pažnje, i strpljenja. To mi je bilo zanimljivije od bilo kakve unaprijed postavljene teze o Institutu.

Festival donosi mnoštvo filmova raspoređenih u više selekcija, a projekcije dokumentaraca su pritom besplatne za sve zainteresovane. Šta biste rekli, zbog čega publika večeras treba da pogleda film “Zalazak” i kako biste ga Vi kao autor najavili? “Zalazak” prati jedan dan u Institutu. Nema klasičnog objašnjavanja, nema intervjua koji će vam objasniti šta gledate ili reći šta bi trebalo da mislite. Posmatramo ljude, tijela, terapije, dodire, rad, arhitekturu i svakodnevne rituale. Film je napravljen tako da se stvari polako same povežu. Mislim da je najbolje doći bez mnogo prethodnih informacija i jednostavno ga gledati.

Institut u filmu nije samo mjesto u kojem se odvija radnja, već postaje ravnopravan protagonista. Šta ste u njemu prepoznali kao živu i važnu filmsku priču, šta Vam je taj prostor govorio o ljudima koji kroz njega prolaze, ali i o vremenu koje je iza njega i onom koje se (ne) da naslutiti? Od početka sam imao osjećaj da snimam i ljude i jedno ogromno tijelo u kome se oni kreću. Institut ima svoj ritam, terapije, pauze, zvukove, hodnike, svjetlo koje se mijenja tokom dana. Ljudi ulaze i izlaze, a Institut ostaje. Još od prvog boravka tamo privlačila me je sama arhitektura. U njoj se vidi ideja jednog vremena i želja da se napravi veliki prostor posvećen zdravlju i oporavku. Istovremeno vidite habanje, popravke, tragove vremena i ljude koji svakog dana održavaju sve to u životu. Nisam želio da tome prilazim nostalgično. Više me je zanimalo vrijeme i činjenica da se stvari mijenjaju dok ih gledamo. “Zalazak” je, između ostalog, i film o jednom sistemu koji još funkcioniše, ali istovremeno nosi svijest da se nešto mijenja i nestaje.

Koliko kroz ovu priču o Institutu Vi zapravo govorite o našem društvu, njegovom odnosu prema javnom dobru i nasljeđu jednog vremena, a onda i o sjećanju na to neko vrijeme? Čini mi se da je ovdje neminovno postavljanje pitanja “šta bi bilo kad bi bilo”... Mislim da film ne bi bio dobar da sam ušao u Institut sa tezom da preko njega objasnim Jugoslaviju, tranziciju ili propast javnog dobra. Onda bih samo tražio slike koje potvrđuju nešto što sam već odlučio. Ali, ako dovoljno dugo posmatrate taj prostor, politički i društveni kontekst se svakako pojavi. Ne morate mnogo da ga gurate. Institut je nastao iz jedne ideje društva i javnog dobra, a danas gledamo šta smo s tim nasljeđem uradili. Manje me zanima šta bi bilo da je istorija krenula drugačije. Više me zanima ono što je tu pred nama.

Iako “Zalazak” govori o nečemu što nestaje, to nešto upravo kroz filmsku sliku i svjedočanstvo dobija novi život. Da li ste snimili film o kraju jednog prostora, vremena, shvatanja i života ili možda o njegovoj sposobnosti da preživi u nekom drugom obliku? Naslov “Zalazak” uopšte nije nastao iz ideje da Institut nestaje. Nikada nisam razmišljao o filmu kao o priči o kraju Instituta. Ime je bilo tu praktično od početka jer je osnovni koncept filma prolazak jednog dana. Jutro, dan, popodne, veče. Zalazak je zato bio i doslovan i simboličan. Više se odnosio na prolaznost nego na bilo kakav konkretan kraj.

Film ste napravili kao direktor fotografije i reditelj. Rekli ste da ne planirate da mijenjate profesiju, ali kako Vam je “legla” rediteljska uloga i šta je bio glavni poriv da krenete u realizaciju filma? Je li bilo nekih izazova s kojima ste se susreli tokom rada i šta biste sada, kada je proces završen, izdvojili kao neke važne ili zanimljive trenutke? Rediteljska uloga mi je legla prilično prirodno zato što je samo proširila odgovornost koju već imam kao direktor fotografije. Odjednom kadar nije bio kraj moje odluke. Morao sam da razmišljam o zvuku, ritmu, trajanju, strukturi, o tome šta filmu nedostaje i šta treba izbaciti. Najveći izazov bio je da ne pokušavam sve da riješim slikom. To je moj profesionalni refleks. Tu mi je posebno važan bio rad sa Vanjom Kovačević u montaži, jer se film tamo praktično ponovo otkrio. Mnogo toga za šta sam tokom snimanja mislio da će biti važno nestalo je, dok su neke male situacije postale ključne. Važan mi je bio i rad sa Janom Nemečekom. Kada njegovu muziku spojite sa slikom, pojavi se novi ton koji nije postojao ni u slici ni u muzici zasebno. Ako bih danas nešto radio drugačije, vjerovatno bih dublje kopao po političkom i ljudskom kontekstu priče. Tada sam svjesno držao određenu distancu. Danas bih možda otvorio još neke slojeve.

Na Beldocsu ste osvojili nagradu za najbolji dokumentarni film, koliko Vam je to priznanje potvrdilo da je “rediteljski izlet” bio uspješan? Takođe, koliko Vam znači činjenica da je Vaš prvi rediteljski film pronašao put upravo kroz dokumentarni izraz? Naravno da mi znači i prija, posebno zato što je ovo prvi film koji sam režirao. Ali, možda mi je još važnije bilo da vidim da film komunicira sa ljudima koji nemaju lični odnos prema Institutu i ne poznaju taj prostor. Dok pravite nešto toliko lokalno, teško je znati kako će to da funkcioniše van tog konteksta.