Saška Bojić: Rendgenski snimak kao inspiracija za umjetničko istraživanje

Rendgenski snimci pripadaju ljudima koji su kroz njih prolazili u različitim trenucima svog života, neki od njih su danas živi, neki nijesu, a iza svakog snimka postoji određena priča, iskustvo i emocija. Tu je i ona neizvjesnost koju nosi samo čekanje rezultata, trenutak u kojem čovjek još ne zna da li će čuti pozitivnu ili negativnu vijest - istakla je Bojić.

Rendgenski snimak obično posmatramo kao medicinski dokument - hladan zapis koji otkriva ono što ljudsko oko ne može da vidi. Za likovnu umjetnicu Sašku Bojić, međutim, on je postao mnogo više od toga: polazište za istraživanje ljudske figure, identiteta, prolaznosti i onoga što ostaje kada se spoljašnja pojavnost ukloni. U njenim radovima kosti se fragmentišu, pomjeraju, preklapaju i ponovo spajaju, dok poznata figura polako poprima novu, gotovo nadrealnu formu. Kroz linogravuru i akvatintu Bojić medicinski zapis prevodi u slojevit umjetnički jezik. Iza fragmenata anatomije nalaze se ljudske priče - iskustva, strahovi, neizvjesnost i prolaznost.

Njena izložba „Dekonstrukcija kao putanja interpretacije figure od rendgenografije do umjetničkog otiska“, koja se do 30. avgusta može pogledati u Galeriji Centra za kulturu Prijestonice Cetinje, predstavlja jednu etapu istraživanja koje umjetnica ne smatra završenim. Naprotiv, upravo je neizvjesnost onoga što dolazi - ono što je dalje pokreće.

Saška Bojić završila je Srednju likovnu školu „Petar Lubarda“ na Cetinju, osnovne studije slikarstva na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, kao i master studije slikarstva, modul grafika. Dobitnica je više nagrada i učestvovala je na brojnim domaćim i međunarodnim izložbama.

U intervjuu za Pobjedu, Bojić govori o rendgenskom snimku kao polazištu za umjetničko istraživanje ljudske figure, procesu njene dekonstrukcije i ponovne izgradnje, kao i o pitanjima identiteta, prolaznosti i onoga što se nalazi „ispod površine“ čovjeka.

POBJEDA: Šta Vas je privuklo upravo rendgenskom snimku kao polazištu za umjetnički rad?

BOJIĆ: Rendgenski snimak me je, prije svega, privukao vizuelnom strukturom, posebno formom kostiju i načinom na koji se različiti djelovi tijela mogu preklapati. Zanimala me mogućnost da tim preklapanjem rendgenskih snimaka dobijem različite valerske vrijednosti, koje imaju određenu bliskost sa slikarskim promišljanjem tona, ali nastaju kroz kolaž i slojevitost samog materijala. Pored toga, imala sam veliki broj sopstvenih rendgenskih snimaka, pa su oni prirodno postali materijal koji mi je bio dostupan i blizak. Vremenom sam počela da ih posmatram ne više samo kao medicinski dokument, već kao likovni materijal iz kojeg mogu da konstruišem i transformišem ljudsku figuru.

POBJEDA: Šta za Vas znači „dekonstrukcija figure“? Da li je to njeno razlaganje ili način da se dođe do neke nove forme?

BOJIĆ: Za mene dekonstrukcija figure nije samo njeno razlaganje ili gubljenje prepoznatljivog oblika, već proces kroz koji se figura ponovo gradi. Polazeći od postojećih anatomskih formi, njihovim pomjeranjem, preklapanjem i fragmentacijom dolazim do jedne nove forme koja više nije doslovan prikaz ljudskog tijela. Zanimljivo mi je upravo to da se figura kroz proces razgradnje može ponovo povezati na drugačiji način. Tako dekonstrukcija za mene postaje sredstvo konstrukcije, odnosno, način da iz poznate forme nastane nešto novo i ne sasvim očekivano.

POBJEDA: Kako izgleda proces od rendgenskog snimka do konačnog umjetničkog otiska? Koliko se u tom procesu oslanjate na ono što vidite na rendgenskom snimku, a koliko na intuiciju i slobodnu interpretaciju?

BOJIĆ: Proces za mene počinje igrom sa samom anatomijom. Rendgenski snimak mi daje početnu formu, ali u nju ne intervenišem pasivno. Tokom formiranja figure ili portreta stalno nešto dodajem, oduzimam, pomjeram i preklapam, sve dok ne dođem do forme koja mi vizuelno i intuitivno odgovara. Upravo taj niz preklapanja, oduzimanja i dodavanja dovodi do konačnog kolaža, koji je već sam po sebi nova interpretacija polaznog snimka. Nakon toga slijedi kompleksan proces pripreme grafičke ploče, u kojem nastojim da postignem određene, ili bar približne, valerske odnose koje sam prepoznala u kolažu. Međutim, samim prenošenjem u grafičku tehniku ti valeri se ponovo mijenjaju i dobijaju drugačiju, ponekad i treću vizuelnu vrijednost. Zato konačni otisak za mene nije reprodukcija rendgenskog snimka, već rezultat niza transformacija u kojima se početna slika postepeno udaljava od svog izvora i dobija potpuno novi pečat.

POBJEDA: Koliko je bilo teško transformisati medicinski, dokumentarni zapis u nešto što ima potpuno drugačiju umjetničku funkciju?

BOJIĆ: Nije mi bilo teško, upravo suprotno. Nakon završenih osnovnih studija slikarstva, susret sa rendgenskim snimkom i grafičkim tehnikama za mene je bio potpuno novo osvježenje i otvorio mi je jedan drugačiji prostor za stvaranje. Sam medij me je izuzetno inspirisao i probudio neku novu strast i potrebu za istraživanjem. Rendgenski snimak mi je omogućio da anatomiju posmatram iz potpuno drugačije perspektive, a kroz grafički proces sam mogla da je ponovo gradim, mijenjam i prevodim u nešto što više nije samo medicinski zapis, već moj lični umjetnički jezik.

POBJEDA: U Vašim radovima djelovi tijela se razdvajaju, mijenjaju i ponovo spajaju. Da li Vam je važnija anatomija koju prepoznajemo ili nova, gotovo apstraktna forma koja nastaje?

BOJIĆ: Meni je upravo najzanimljiviji odnos između prepoznatljive anatomije i forme koja iz nje nastaje. Ne želim da anatomija potpuno nestane, jer mi je važno da gledalac može da prepozna tijelo, ali isto tako kroz razdvajanje, pomjeranje, oduzimanje i ponovno spajanje dijelova tijela nastaje nešto što se postepeno udaljava od stvarne anatomske strukture. U tom prostoru između prepoznatljivog i apstraktnog zapravo pronalazim najveću slobodu. Anatomija mi je polazište, ali nije ograničenje, već materijal kroz koji gradim novu formu.

POBJEDA: Rendgenski snimak pokazuje ono što inače ne možemo da vidimo. Šta je ono „ispod površine“ što ste željeli da istražite kroz radove?

BOJIĆ: Za mene ono „ispod površine“ nije samo anatomija, već prije svega čovjek i njegova priča. Rendgenski snimci pripadaju ljudima koji su kroz njih prolazili u različitim trenucima svog života, neki od njih su danas živi, neki nijesu, a iza svakog snimka postoji određena priča, iskustvo i emocija. Tu je i ona neizvjesnost koju nosi samo čekanje rezultata, trenutak u kojem čovjek još ne zna da li će čuti pozitivnu ili negativnu vijest. Kada sam počela da spajam različite fragmente anatomije, zapravo sam počela da spajam i te različite ljudske priče. Tako je kroz njihovo preklapanje nastajala jedna nova, potpuna forma, koja za mene više nije samo prikaz tijela, već nosi i sloj iskustva, prolaznosti i ljudskog života.

POBJEDA: Možemo li Vaše radove posmatrati i kao istraživanje identiteta - pitanje kako nastaje slika čovjeka kada uklonimo njegovu spoljašnju pojavnost?

BOJIĆ: Da, mislim da se moji radovi mogu posmatrati i kroz pitanje identiteta, ali ne kao direktno istraživanje identiteta određene osobe. Više me zanima šta ostaje od slike čovjeka kada uklonimo ono što nam je na prvi pogled najpoznatije, njegovo lice, tijelo i spoljašnju pojavnost. Kosti su mi u tom smislu posebno važne jer predstavljaju ono što nam je svima zajedničko, a istovremeno nose i nešto potpuno jedinstveno za svakog pojedinca. Kroz njih dolazim do neke vrste unutrašnje strukture čovjeka, koju zatim fragmentišem, mijenjam i ponovo sastavljam. Tako nastaje figura koja nije portret konkretne osobe, već nova slika čovjeka, sastavljena od različitih fragmenata, iskustava i mojih opažanja. Identitet u mojim radovima zato nije nešto konačno i nepromjenljivo, već nešto što se kroz proces stvaranja stalno iznova konstruiše.

POBJEDA: Kada pogledate radove nakon završetka, da li u njima prvo vidite ljudsko tijelo ili nešto potpuno novo? Da li ste tokom rada na ovoj izložbi promijenili način na koji posmatrate ljudsku figuru?

BOJIĆ: Kada danas pogledam sve ove radove kao cjelinu, ne posmatram ih kao pojedinačna djela, niti u njima prvo tražim figuru. Više me podsjećaju na čitav proces kroz koji sam prošla da bih do njih došla, na istraživanje, eksperimente, promjene i sve izazove koji su se pojavljivali tokom rada. Ovo istraživanje traje već nekoliko godina i, iako su ovi radovi nastali u okviru mog master rada, za mene ono nije završeno njegovom odbranom. Naprotiv, imam potrebu da ga i dalje produbljujem i razvijam, možda i kroz neke druge medije i drugačije načine povezivanja grafike, slike, fotografije i prostora. Sam proces jeste fizički zahtjevan, ali ga nikada nijesam doživljavala kao težinu. Upravo suprotno, ta fizička zahtjevnost je postala dio posebne strasti koju osjećam prema radu. Mislim da je ono što danas vidim u ovim radovima upravo trag tog procesa, više nego konačna forma. Zato ih i ne doživljavam kao završenu cjelinu, već kao jednu tačku iz koje moje istraživanje može da nastavi dalje.