Božidar Proročić: Legende i priče sa Lovćena (VII): Njeguška trešnja

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi - Lovćenu.

Legenda o nastanku Njeguške trešnje: Njeguška Trešnja predstavlja jedan od ljepših katuna na ovim predjelima. Jedna od najljepših i najpitkijih izvorskih voda koja je sagrađena i kaptirana u vrijeme Petra II Petrovića Njegoša je voda Šanik. Njeguška Trešnja se dijeli na Gornju i Donju. Od nje put vodi ka katunu Kruševica. Sada je napuštena i sanja nekadašnje svoje pastire i stanovnike da se ponekad vrate u svoj rodni zavičaj i da ga sačuvaju od zaborava. Katun Trešnju krase brojna stabla trešnje od kojih su neka stara sigurno dva vijeka.

U davnoj prošlosti ona je bila naseljena većim dijelom godine. Rani mart mjesec ozelenio je brojne pašnjake i vrijeme je bilo neobično toplo za ovo doba godine. Pastiri su pustili svoja stada da ih poslije duge zime sunce ogrije, ali i na ispašu mlade zelene trave pune hranjivih sokova. Nije prošlo mnogo vremena, već u samo podne vrijeme se velikom brzinom promijenilo. Oblaci sa Lovćena i jezivi huk vjetra koji je prolazio kroz bukove šume sve je uplašio. Počela je da duva jaka mećava i stanovnici ovog katuna su se brzo sklonili u svoje kuće i zatvorili stada. Samo je poneki pogled kroz malene prozore govorio kako je napolju jaka mećava.

Takve promjene vremena su se često dešavale na brojnim katunima Lovćena. U momentu dok su svi sjeđeli oko ognjišta i razgovarali, neko jako zalupa na vrata. – Pomozite, ako ima čovjeka i junaka, putnik sam u nevolji. Stari domaćin Savo otvori masivna bukova vrata. – Dobro ti Bog dao, prijatelju, kuda si krenuo po ovom nevremenu? – Pomozite mi, ćerka od šest godina je sa mnom, sva gori, pomozite mi.

Svi članovi Savove porodice priskočiše, hitro im dadoše preobuku od sukna, a malenu djevojčicu brže-bolje smjestiše na krevet. Čitavu noć se porodica borila da je otrgne od visoke temperature. Njen organizam nije izdržao udare groznice i ona je umrla u zoru. Otac, skrhan bolom, reče da je putnik-trgovac i da ih moli da je sahrane na mjesto odakle je najljepši pogled. Ispriča priču da ih je jaka mećava skrenula s puta i da će, dok je živ, morati da se kaje zašto je svoju ćerku poveo na put sa sobom.

Svi mještani priskočiše, razgrnuše snijeg i sahraniše djevojčicu na jednom brežuljku odakle se vidio čitav katun. U znak zahvalnosti bogati trgovac ostavi punu kesu zlatnih dukata mještanima katuna i zamoli ih, dok ponovo ne dođe, da se njen grob održava. Uzjaha svog vranca i krenu sa suzama koje su se slivale niz njegovo tužno lice. Mještani katuna se vratiše svojim svakodnevnim poslovima.

Domaćin Savo, koji ih je primio, često se pitao što je s trgovcem i ko je bio on, to mu je ostala velika misterija. Vrijeme je prolazilo, a trgovac se nije pojavio da posjeti ćerkin grob. Tačno na godinu dana od njene smrti, iz njenog groba niče stablo trešnje. Mještani su vjerovali da je to duša djevojčice pretvorena u najljepši cvijet. Njen otac se više nikada nije pojavio i nikada mještani ovog katuna nijesu saznali njegovu dalju sudbinu. U narednim decenijama, u maju mjesecu, trešnja je počela da cvjeta najljepšim cvjetovima i da katunom širi opojni miris. Od tada katun dobi naziv Trešnja, a stabla ove prelijepe voćke i dan-danas krase ovaj katun svojom čarobnom ljepotom.