Luka Vušurović: Oživljavanje zanata okloparstva u Crnoj Gori

Luka Vušurović, magistar kulturne diplomatije, neumorno vraća život jednom od najrjeđih i najzahtjevnijih zanata - okloparstvu. U njegovim rukama, hiljade metalnih alkica i čelične ploče pretvaraju se u autentične replike srednjovjekovnih oklopa, nastale prema istorijskim izvorima i arheološkim nalazima. Iako radi u skromnim kućnim uslovima, iza svakog njegovog djela stoje godine istraživanja i bezbroj sati preciznog ručnog rada.

Vušurović okloparstvo ne doživljava samo kao vještinu izrade metalne zaštite, već kao način očuvanja kulturne baštine. Njegove replike predstavljene su u crnogorskim muzejima, a znanje je usavršavao u Njemačkoj. Danas, svoju ljubav prema ovom gotovo zaboravljenom zanatu prenosi najmlađima kroz edukativne radionice. U organizaciji NVO „Medaur“ Risan nedavno je uspješno realizovana kreativno-edukativna radionica „Vještina izrade oklopa i nakita“ koju je vodio upravo Vušurović.

Radionica je bila namijenjena učenicima od petog do devetog razreda. Kroz igru i praktičan rad, djeca su se upoznala sa kulturnim nasljeđem Risna i starim zanatima. Poseban akcenat bio je na radu sa žicom, gdje su mali polaznici izradili nakit i suvenire. Luka je istakao važnost upoznavanja sa kulturnom baštinom od malih nogu, naglašavajući da to stvara društvo otporno na manipulacije istorijom.

Interesovanje za istoriju, posebno ratničku, dovelo je do toga da se oklopi i vitezovi nametnu kao inspiracija. Luka se sjeća poklona koji je dobio za svoj 17. rođendan - normanske kacige koja ga je motivisala da započne istraživanje izrade oklopa. S obzirom na to da ne posjeduje pravu radionicu, izrađuje oklop u uslovima svog stana, što predstavlja izazov zbog nedostatka prostora i organizacije alata.

Znanje je usavršavao u Njemačkoj, gdje je imao priliku da analizira originalne primjerke oklopa iz 15. vijeka. Luka naglašava da su različite tehnike sužavanja i oblikovanja oklopa ključne za izradu.

Odgovarajući na pitanje o mogućnosti da okloparstvo postane savremeni način tumačenja kulturne baštine, Vušurović smatra da već jeste. Ovakvi zanati su značajna komponenta eksperimentalne arheologije koja pomaže stručnjacima da bolje razumiju procese izrade i upotrebu oklopa.

U rekonstrukciji oklopa oslanja se na iskustva drugih oklopara, istorijske manuskripte i arheološke nalaze. Ipak, suočava se sa problemima zbog manjka izvora, posebno kada je riječ o Crnoj Gori. Glavna inspiracija bila je verižnjača iz Polimskog muzeja, uz značajnu pomoć nalaza iz Bugarske.

Luka ističe da postoji dokumentovana lokalna tradicija okloparstva, sa arhivskim podacima o brojnim okloparima iz Kotora. Granica između istorijske rekonstrukcije, umjetničkog zanata i popularne predstave srednjeg vijeka često se preklapa, što može dovesti do netačnih prikaza u medijima.

Njegovi radovi su predstavljeni u muzejima Kotoru i Danilovgradu, što mu omogućava da širi znanje o ovom važnom aspektu kulturne baštine. Luka vjeruje da okloparstvo može postati održiv kulturni proizvod, radionica ili škola zanata.

Međutim, kaže da od ovog zanata ne može živjeti u Crnoj Gori zbog niske tražnje i visoke cijene materijala. Njegova želja je da izrađuje oklope za filmove i pozorišne predstave, ali za to mu je potrebna prava radionica i alat. Luka gleda na okloparstvo s optimizmom, smatrajući da drevno i moderno mogu ići zajedno u očuvanju sjećanja na prošlost.

Za izradu jednog pancira bilo mu je potrebno gotovo tri godine rada i oko 52.000 prstenova. Luka naglašava da je za ovaj zanat neophodan cijeli tim, ali zbog rada samostalno, potrebno je više vremena i truda.