Smrt Vlatka Gilića: Zaborav i nevidljivost u kulturi
Vijest o smrti Vlatka Gilića otkriva dublje probleme u percepciji kulture u društvu. Njegova nevidljivost tokom života ukazuje na potrebu za promjenom odnosa prema stvaralacima.
Smrt Vlatka Gilića samo je povod da se vidi nešto dublje: da zaborav kod nas ne počinje poslije smrti, nego mnogo ranije, kad povjerujemo da su funkcije važnije od stvaralaca, da su odbori važniji od djela, da je prisustvo važnije od razumijevanja i kada prestanemo da učimo od onih pored kojih stojimo.
Vijest o smrti Vlatka Gilića prošla je onako kako kod nas prolaze vijesti o kulturi – kratko, usput, bez ośećaja da se zaista nešto dogodilo, kao da nije riječ o kraju jednog svijeta. Gledala sam kako su mediji (ne)smještaju u dnevni poredak, u kojem su političke rasprave uvijek važnije od svega, pa je već śutra, kao i mnogo puta do sada, ostalo malo toga što bi podśećalo da je ta vijest uopšte postojala.
Dnevnik, međutim, nije neutralan. To je izbor, uvijek ideologija u najtišem obliku. Pokazuje šta jedno društvo smatra važnim da vidi. I tu, po meni, počinje problem. Kod nas se važnim smatra ono što traje jedan dan, a ne ono što traje duže od nas, pa u takvom poretku stvari kultura ne nestaje naglo, nego se polako potiskuje. Svakako, sve desne, retrogradne politike kulturu i umjetnost označavaju kao trošak, društveni višak. Taj narativ služi gašenju kulture, i to isključivo iz političkih razloga.
Politici ne trebaju kulturni i obrazovani građani, već samo elementarno pismeni, bez mogućnosti da stvaraju misao ili kritiku, a upravo njih oblikuju kultura i umjetnost. O Vlatku Giliću pisaće struka, njegovi filmovi već stoje tamo đe pripadaju, i pitanje nije estetsko nego civilizacijsko: kako je moguće da jedan takav autor u svojoj sredini postane gotovo nevidljiv.
Povodom svega ovoga mene zanima kako se zajednica odnosi prema najboljima dok su živi. Postoji kod nas jedna uporna logika. Nije politička, iako se u politici najjasnije vidi: potreba da budemo u blizini velikih, ali ne da bismo ih razumjeli, nego da bismo se njima legitimisali, da stojimo pored njih kao dokaz sopstvene „vrijednosti”. To je isti obrazac koji se mijenjao kroz istoriju, a nikada nije nestao: poltronstvo prema vlasti, bilo okupatorskoj ili domaćoj, prema autoritetu, prema svakome ko u datom trenutku ima moć (čitaj: funkcijicu).
Śećam se Žabljaka početkom dvijehiljaditih, zahvaljujući Rašu Grboviću, i onih dana kada je Hotel Jezera bio nešto sasvim drugo od onoga što je sada. To je bilo mjesto na kojem se, kao u nekoj čudnoj ljetnjoj kiši, skupljalo sve što je imalo veze sa kulturom i intelektom: ljudi poput Don Branka, Veljka Bulajića, slikari, arhitekte, ljudi koji su dolazili i odlazili, i među njima Vlatko Gilić. Ali tu nijesu bili samo oni. Tu su, decenijama prije mog śećanja na djetinjstvo, boravili i Danilo Kiš, Borislav Pekić i čitava jedna linija jugoslovenske, pa i svjetske intelektualne i umjetničke scene, koja se tih godina, zahvaljujući Rašu, ponovo susretala bez protokola i bez hijerarhije.
Iz tog perioda mog odrastanja najviše pamtim neke slike. Nikad mi nije bilo jasno zašto baš njih biram da pamtim – naizgled svakodnevne, uobičajene i potpuno besmislene fragmente jednog vremena. Mnogo kasnije shvatila sam da tako pamtim i svijet, kroz slike-kadrove. Kao na slikama Dejvida Hoknija, đe se prostor lomi u više istovremenih pogleda, ili kod Edvarda Hopera, đe ljudi stoje u istom prostoru, a zapravo je svako u svojoj tišini, odśečen od drugih. Tako pamtim i Žabljak i Vlatka.
Reklo bi se banalno i beznačajno, međutim sada znam da to nije tako. Zanimljivo je kako se na Žabljaku uvijek znalo da je stigao Vlatko, i to po drugima, u vrijeme lošeg interneta, bez društvenih mreža. Odjednom bi se promijenio raspored. Ljudi bi se približavali – ma kakvo približavali, pretrčavali bi one baruštine i livade oko hotela kao da ih vuče neka nevidljiva sila. Neko bi ga držao ispod ruke i slatko se kikotao, neko bi se smijao glasnije nego što je situacija tražila, kao da je njegovo prisustvo bilo ogledalo u kojem su drugi provjeravali sopstvenu „važnost”.
Nijesam sigurna da su svi ti ljudi (a posebno oni sa džemperčićima prebačenim preko ramena) uopšte gledali njegove filmove, ali sam sigurna da su znali koliko vrijedi da ih drugi vide pored njega. I možda je to najtačnija slika našeg odnosa prema kulturi. Zato mi se sada, kada se sve to vraća kao śećanje, Hotel Jezera čini posebno važnim. On je sada dijagnoza, slika i prilika. Mjesto koje je nekada imalo ritam, razgovor i život, a sada stoji kao prazna forma, kao kostur nečega što je izgubilo sadržaj, ali zadržalo ime.
Sada je to prostor koji najviše podśeća na ono što se kod nas često dešava sa kulturom i državom. Nešto što je nekada imalo smisao, a onda je prodato, prepušteno, ostavljeno da propada i sada stoji kao spomenik tranziciji. I dok prolazim pored njega, imam ośećaj da čujem fragmente: smijeh, nespretnog Milunasa kolegama - žabljačkim - konobarima, razgovore uz karte do duboko u noć, glasove ljudi koji su tu dolazili ne da bi bili viđeni, nego da bi bili dio nečega što je imalo smisla.
To nije nostalgija, nego sudar dva vremena u istom kadru. I u tom sudaru postaje jasno koliko smo izgubili, dok smo mislili da profitiramo. Zato mi se čini da je smrt Vlatka Gilića samo povod da se vidi nešto dublje: da zaborav kod nas ne počinje poslije smrti, nego mnogo ranije, onog trenutka kada povjerujemo da su funkcije važnije od stvaralaca, da su odbori važniji od djela, da je prisustvo važnije od razumijevanja i kada prestanemo da učimo od onih pored kojih stojimo. Vlatko Gilić zbog toga neće biti manji, ali mi hoćemo – ne zato što smo ga izgubili, nego zato što ga nijesmo umjeli viđeti dok je bio tu. I to je, čini mi se, jedini kadar koji ovih dana nijesmo viđeli, a trebalo je.
Komentari
Goran Marković o umjetnosti, pričama i životu
Goran Marković, poznati reditelj i pisac, govorio je na festivalu 'Barski ljetopis' o svojim iskustvima, umjetničkom stvaralaštvu i važnosti priča u životu.
Povezani članci
Popularno u Kultura
- Hadžihafizbegović Cetinjanima: Zaključah vas u srce svoje
- Večeras na TV Vijesti: Francuska drama 'Optužba' donosi snažne emocije
- Treći festival fotografije 'Tivat Photo Days' otvorio konkurs na temu 'Emocije'
- Mirela Ljumić najavila novi projekat 'Razvedene'
- KIC Budo Tomović u junu: LiTeritorija, Falling Walls Lab i bogat kulturni program
Svidjela ti se ova vijest?
Dobij još 5 najvažnijih svako jutro direktno u inbox. Besplatno.
Bez spam-a. Odjava u bilo kom trenutku.





