Božidar Proročić: Legende i priče sa Lovćena (V): Marin kam
U nastavku feljtona Božidara Proročića, predstavljena su sećanja na hrabrost Mare i Andrije Kašćelana, kao i život snježara iz Žanjevog Dola.

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi - Lovćenu.
MARIN KAM (Posvećeno Aleksandru Saši Kašćelanu): Mirac, malo živopisno selo na obroncima padina Lovćena, jedno je od rijetkih sela njeguškog podvršja koje u sebi nosi brojne toponime. Malo je priča koje su sačuvane o nastanku toponima. Ovu priču smo uspjeli da sačuvamo od zaborava zahvaljujući Radu Kuševiji.
Mare Kašćelan je bila samohrana majka koja je sama odgajala svoje brojno potomstvo od petoro djece. Kako je Austrougarska vladala Bokom, svuda su na graničnim prelazima Mirca i sela Gornjeg Grblja bili ostavljeni panduri-carinici koji su kontrolisali ulaz-izlaz roba i ljudi ka gradu Kotoru. Miračko vino, krtola, sir, skorup bili su znatno jeftiniji nego što je to bio slučaj na pazaru u Kotoru.
Austrougarska je poslala depešu gospodaru Crne Gore Nikoli I Petroviću da se vlasti moraju poštovati i granica između dvije države. Gospodar Crne Gore je naredio da se to ne krši i da se moraju poštovati zakoni obje države. Na Mircu je tada živio Andrija Kašćelan, istaknuti borac i harambaša, toliko hrabar da nije mario za zakone dvije države.
Mare Kašćelan je sa svojom omanjom tovarnom životinjom (maskom), krijući, preko sela Gornjeg Grblja nosila svoju robu u Kotor na prodaju. Istim putevima se vraćala s tovarima u kojima je bio petrolej, šećer, maslinovo ulje i druge životne i prehrambene namirnice. Mare je na taj način izdržavala svoju nejač. No, za ove puteve su znali i austrougarski panduri-carinici. A znali su da se i određenom tkaninom put obilježava, da li je slobodan ili vladaju zasjede austrougarske vlasti.
Jedne takve prilike austrougarski panduri-carinici pripreme zasjedu u koju je upala Mare Kašćelan. Zadovoljni svojim "ulovom" odluče da joj zaplijene robu, a nju da vode pred sud. Uzalud su bile molbe i preklinjanje i bolne Marine suze, da je ne vode i da joj vrate robu jer time hrani svoju nejač. Tri austrougarska oficira bila su neumoljiva pred njenim molbama.
Na samoj granici Mirca i sela Gornjeg Grblja čuo je Marino zapomaganje Andrija Kašćelan. Hitro se prikrao oficirima, izvukao dvije male ledenice iza pasa i naredio im da prema njemu krenu i da mu predaju svoje oružje. Oduzeo im je puške, a Mari rekao da se brzo (sa svojom maskom) udalji. Kada je Mare bila na bezbjednoj udaljenosti, puške im je bez municije bacio u obližnji grm i vratio se na svoj rodni Mirac.
Do gospodara Crne Gore Nikole I Petrovića stigla je depeša austrougarskih vlasti o načinu na koji se Andrija Kašćelan obračunao sa pripadnicima ove monarhije. Kralj Nikola je naredio da se Andrija Kašćelan proćera van granica njegove kraljevine. Tako je i bilo. Andrija Kašćelan je svoj siguran dom našao kod kumova Mršulja u Grblju krijući se od austrougarskih vlasti, ali i od progona kralja Nikole.
Nije prošlo mnogo vremena, a Crna Gora je ušla u Prvi svjetski rat. Andrija Kašćelan je pohitao s drugim Mirčanima i Grbljanima u borbu za Skadar. U obračunu sa pripadnicima Otomanske imperije ginu Crnogorci, ginu i Turci. Kralj Nikola I Petrović sve to prati dvogledom. Na jednom šancu vodi se borba crnogorskih i turskih vojnika. Gospodar sve to posmatra, vidi ističe se crnogorska zastava. Kralj poziva svoja dva perjanika da vide koji je to Crnogorac što je prvi izbio na šanac.
Poslije nekog vremena perjanici se vraćaju i viču: „Gospodaru, to je Andrija Kašćelan“. Gospodar odgovara: „Zar ga ja nijesam proćerao iz Crne Gore, dati nije on u mojoj vojsci“. Kada ga je ađutant doveo pred Gospodara, Gospodar reče: – Ko je tebe doveo ovamo? Zar te ja nijesam zanavijek prognao iz Crne Gore? – Niko mene nije doveo, Gospodaru, no sam ja doveo moje dobročinitelje Mršulje i ostale Grbljane.
– Jesam li ja tebe išćerao iz Crne Gore i naredio ako se pojaviš, da glavom platiš? – Jesi me išćerao kao kučka iz obora, ali mi nijesi naredio da ostavim braću i stričeve Mirčane da ginu, a da im ne skočim u pomoć ako zatreba. Znao sam da ću glavom platiti ako se pojavim, pa ti evo nosim platu, Gospodaru – reče Andrija.
– Nema ko bi sa tobom na kraj izašao. Ajde, neka te đavo nosi! Ako ti Bog oprosti u ovom ratu, pa ne pogineš, i ja ti opraštam. Vrati se doma i živi đe si vazda živio, ali ne čini više ono što si vazda činio.
Ostala je zapisana ova priča o hrabrosti Andrije Kašćelana koji nije prihvatao ni vlast ni autoritete, a bio zaštitnik sirotinje, nemoćnih i potlačenih. A Marin kam i dan-danas postoji i podsjeća na mjesto đe su Mirčani i ostali, krijući svoje tovare s robom, robu prenosili u Kotor i obrnuto.
ŽANJEVDOLSKA PRIČA O SNIJEŽNICAMA (Posvećeno Ljubu (Ilijinom) Vuloviću): Žanjev Do je prvo selo koje se nalazi na vječitim karavanskim i trgovačkim putevima koji vode od Katunske nahije, preko klanca na Krscu, pa dalje prema Bokokotorskom zalivu. Ova priča je sačuvana zahvaljujući Iliji Vuloviću i njegovom sinu Ljubu.
Priča o teškom životu snježara s Lovćena i onih koji su se spuštali u lovćenske pećine i jame, jedna je od najljepših, ali i najtežih životnih priča iz prošlosti Njeguša. Duži niz vjekova prodaja snijega i leda bila je iscrpljujući posao da bi se, ne živjelo, već preživjelo, samo za one najhrabrije.
Za vrijeme vladavine Francuza Bokom (1805-1813) kao novi komandant grada Kotora stigao je Francuz Sebastian sa svojom suprugom Eliz, ćerkom Fler i sinom Matisom. Novopostavljeni komandant je želio da upozna planinu Lovćen, njene padine i sve čari. Dok se pripremao za službu u Boki, često je slušao o svim ljepotama, ali i opasnostima koje su vrebale na Lovćenu.
Kada je primio službu, odlučio se da polovinom novembra 1805. godine priredi za sebe i svoju porodicu izlet na Lovćen. Jutro je bilo sunčano, neđelja, more mirno, bonaca. Sebastian je sa svojom pratnjom i porodicom krenuo polako na konjima strmim putevima prema Krscu. Kako francuski konji nijesu bili naučeni na crnogorski kamenjar, put su morali nastaviti pješice, a pratnja je ostala da vrati konje u Kotor.
Nastavili su put pješice, a usput su sreli pastire koji su čuvali manja stada ovaca. Kako je vrijeme prolazilo, u blizini Krsca su sjeli da ručaju na jednom manjem proplanku prekrivenom stablima munike. Dok su ručavali, Matis se odvojio od svojih roditelja i sestre i nestao u gustoj borovoj šumi. Uzalud su bili povici Sebastiana i dozivanja Matisa. Eliz je bila uplakana, a malena sestra Fler jako uplašena.
Nebo su ubrzo prekrili mračni oblaci s mora, spremalo se nevrijeme, prve pahulje snijega počele su da padaju po porodici komandanta Sebastiana. Uplašen za članove svoje porodice, ne znajući dalje put prema Lovćenu, brzo se vratio prema Kotoru, dok je sniježna oluja pred sobom sve pokrivala beskrajnom bjelinom.
U njemu su se borile misli šta je s njihovim sinom i kako je mogao tako nestati. Maleni Matis se sklonio pod jedno stablo munike, bio je uplakan i dozivao roditelje. Kada su njegov glas čuli pastiri iz Žanjevog Dola, brzo i hitro su došli do uplakanog bledolikog dječaka čiji jezik nijesu razumjeli. Uzeli su ga u naručje i nosili ga, smjenjujući se, sve do prvih kuća u Žanjevom Dolu. Tu je maleni Matis pored ognjišta smješten, njega su preobukli u narodno odijelo koje je bilo sačinjeno od vune.
Maleni Matis je, nakon što se lijepo ogrijao, nedugo zatim zaspao. Bledolikog dječaka su lijepo ugostili, hranili ga mliječnim i suhomesnatim proizvodima (njeguškim sirom, pršutom i kastradinom), tako se on nakon nekoliko dana okrijepio i ojačao. Po Žanjevom Dolu, Krscu i padinama Lovćena bjesnila je jaka sniježna mećava i oluja koja je trajala petnaestak dana.
Sebastian je dane i noći provodio s veoma malo sna razmišljajući šta je s Matisom i da li je živ. Da bi pokrenuo vojnu potragu francuske vojske, morao je snijeg da stane i da se prokrči put do Žanjeva Dola i Krstačkog klanca. Kada je sniježna mećava stala, Sebastian je pripremio vod od tridesetak vojnika s konjima i svom neophodnom opremom kako bi krenuli u potragu za Matisom.
Konji s vojnicima i njihovim komandantom su se sporo, ali sigurno probijali k Žanjevom Dolu. Nakon više sati od Kotora k Žanjevom Dolu stigao je komandant Sebastian sa svojim vojnicima. Sa sobom je imao vojnika koji je razumio francuski i crnogorski jezik.
Naišli su na prvog stanovnika sela Žanjev Do, Vulovića, kojem su ispričali da traže komandantovog sina. Vulović ih je odmah odveo u svoj skromni dom. Sebastian je ugledao Matisa i sa suzama u očima ga snažno zagrlio. Pošto je komandant bio srećan što je Matis dobro i zdravo, rekao je prevodiocu da neće nikada zaboraviti dobročinstvo Vulovića.
Po povratku u roditeljski dom Matisovo blijedo lice dobilo je rumenilo i svježinu. Presrećni otac, koji je dotle mislio da su Crnogorci divlji narod, htio je dobročinstvom da uzvrati, pa je odlučio da sinovljevom dobrotvoru pokloni imanje u Kostanjici, kod Morinja (od tada su Vulovići u Kostanjici, koji danas čine brojno bratstvo).
Uz to, dječak je uticao na oca da Žanjevdoljanima izda i posebno odobrenje o isključivom pravu prodaje snijega u Kotoru, koje su oni koristili. To pravo im je kasnije sankcionisao Petar I Petrović.
(Nastaviće se)
Komentari
Teorija velikog praska dobila novi spin-off: Kritičari podijeljeni, publika oduševljena
Nova serija 'Stjuart ne uspijeva da spasi univerzum' donosi svjež pristup popularnoj franšizi. Kritičari su podijeljeni, dok publika pokazuje oduševljenje.
Povezani članci
Popularno u Kultura
- Hadžihafizbegović Cetinjanima: Zaključah vas u srce svoje
- Večeras na TV Vijesti: Francuska drama 'Optužba' donosi snažne emocije
- Treći festival fotografije 'Tivat Photo Days' otvorio konkurs na temu 'Emocije'
- Mirela Ljumić najavila novi projekat 'Razvedene'
- KIC Budo Tomović u junu: LiTeritorija, Falling Walls Lab i bogat kulturni program
Svidjela ti se ova vijest?
Dobij još 5 najvažnijih svako jutro direktno u inbox. Besplatno.
Bez spam-a. Odjava u bilo kom trenutku.





