Savjet Muzeja savremene umjetnosti pod politikom ćutanja

Kada jedna javna ustanova mjesecima tone u afere, nalaze revizora, inspekcijska postupanja, odluke ASK-a i inicijative za razrješenje direktora, logično bi bilo da nadležni učine sve da njen organ upravljanja bude što snažniji, nezavisniji i autoritativniji. Ministarstvo kulture i medija i Vlada uradili su juče suprotno.

Savjet Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore, koji je prošle godine tražio razrješenje direktora Vladislava Šćepanovića, u međuvremenu je praktično razbijen. Predsjednik Zdravko Delibašić podnio je ostavku, Isidora Damjanović više nije mogla biti članica jer se vratila na rad u MSUCG, Natalija Čađenović je podnijela ostavku, ali je Vlada još formalno ne razrješava. Umjesto snažnog nadzornog tijela, Muzej je ostao sa krnjim Savjetom, bez kapaciteta da ozbiljno kontroliše rad ustanove.

A onda je uslijedilo rješenje koje mnogo govori o načinu na koji Ministarstvo zamišlja kontrolu javnih ustanova kulture. Prvo je u Savjet imenovan mladi bečelor psihologije Stevan Kilibarda, kadar Demokrata, partije kojoj pripada i ministarka kulture Tamara Vujović. Sada je za predsjednicu Savjeta imenovana Vladana Mirković, mlada akademska vajarka iz Nikšića, za koju javno dostupni podaci govore da je sarađivala sa Kilibardom u kulturnim projektima, ali ne i da ima iskustvo u upravljanju nacionalnim ustanovama kulture ili nadzornim tijelima takvog nivoa.

To ne znači da mladost sama po sebi može biti mana. Naprotiv. Ali kada se mladi ljudi bez ozbiljnog upravljačkog iskustva postavljaju u Savjet ustanove oko koje se gomilaju ozbiljna pitanja, i to nakon što su iz tog Savjeta otišli ili uklonjeni oni koji su problematizovali rad direktora, onda više nije riječ o podmlađivanju institucija. Riječ je o slabljenju kontrole. Posebno kada je jedan od novih članova stranački kolega ministarke koja mjesecima nije pokazala volju da se ozbiljno pozabavi inicijativom za razrješenje Šćepanovića.

Ministarstvo kulture i medija ne može se praviti da ne zna u kakvom se trenutku donose ova imenovanja. Savjet MSUCG nije neko počasno tijelo za popunjavanje biografija i političko zbrinjavanje kadrova. To je organ koji treba da prati zakonitost rada ustanove, usvaja izvještaje, kontroliše upravljanje javnim novcem i štiti javni interes. Upravo zbog toga u njemu bi, posebno sada, morali sjedjeti ljudi koji imaju snagu, znanje i nezavisnost da direktoru kažu - ne.

Umjesto toga, stvara se utisak da se oko Šćepanovića pravi Savjet koji neće postavljati neprijatna pitanja. Savjet koji neće insistirati na odgovorima o otkupima neposrednom pogodbom, spornim angažmanima na Venecijanskom bijenalu, neprijavljenim prihodima, dva radna odnosa, nalazima DRI i inspekcijskim postupanjima. Savjet koji neće otvarati ono što Ministarstvo već mjesecima zatvara ćutanjem.

To je suština problema. Nije pitanje da li Vladana Mirković ima pravo da bude predsjednica Savjeta, niti da li Stevan Kilibarda ima pravo na politički angažman. Pitanje je zašto se, u trenutku kada je MSUCG potrebna najjača moguća institucionalna kontrola, biraju baš ljudi za koje javnost ne vidi dokaze da imaju iskustvo za takvu odgovornost, dok se istovremeno ignoriše činjenica da je prethodni Savjet tražio smjenu direktora.

Kada Ministarstvo prvo otćuti inicijativu za razrješenje, zatim pusti da se Savjet raspadne, a onda ga popunjava politički bliskim i upravljački neprovjerenim imenima, poruka je jasna: nije cilj kontrola direktora, nego kontrola Savjeta. A to je za kulturu opasnije od bilo koje pojedinačne afere. Jer afere mogu otkriti problem. Zarobljeni savjeti služe tome da se problem više nikada ne otvori.