Vladan Šoć objavio knjigu 'Miris avanture' o Južnoj Americi

Dugogodišnju ljubav prema Južnoj Americi Vladan Šoć, putopisac, pretočio je u svoju prvu knjigu „Miris avanture“. U putopisu, nastalom nakon putovanja kroz Argentinu, Urugvaj, Brazil, Čile i Kolumbiju, kroz priče o ljudima, kulturi, istoriji i fudbalu čitaocima približava energiju kontinenta koji ga je godinama privlačio. U razgovoru za RTCG govori kako je nastajala knjiga, zašto se Južna Amerika mora doživjeti svim čulima i zbog čega ga mirisi, stadioni i susreti s ljudima i danas vraćaju na drugi kraj svijeta.

O Južnoj Americi maštali ste mnogo prije nego što ste je posjetili. Što vas je toliko privlačilo tom kontinentu? Jeste li nakon svega što ste doživjeli, pronašli onu magiju koju ste očekivali? Južna Amerika sigurno je jedan poseban i potpuno drugačiji kontinent u odnosu na sve ono što sam prije toga obišao i vidio, do tada najviše Evrope. A privlačili su me ostaci drevnih civilizacija, naravno, koje su mistične, sama kultura svih tih zemalja o kojima sam pisao i koje još namjeravam da u drugom dijelu posjetim. Naravno, tu je bio i sport, odnosno fudbal kao nešto što sam još od djetinjstva pratio i što me je cijelo vrijeme privlačilo da se zaputim na južnoamerički kontinent i u jednu posebnu avanturu, rekao bih, jer sama je avantura stići do tamo. Naravno, danas mnogo lakše nego prije, ali uspio sam da nađem tu magiju, da osjetim, jer ta energija o kojoj stalno govorim kad je Južna Amerika u pitanju se stvarno mora osjetiti na svojoj koži.

Prije puta proučavali ste zapise putopisaca, istraživača, avanturista. Koliko su se njihova viđenja o Argentini, Urugvaju, Čileu pokazala tačnim, kada ste je doživjeli iz prve ruke? Jesu li se ti vaši pogledi u nečemu danas promijenili? Ne, i dalje imam istu ljubav prema Južnoj Americi, čak mnogo veću nego prije što sam kročio na to tle. Kada je u pitanju čitanje, najviše što sam uspio da nađem o Južnoj Americi, bile su knjige Borhesa i Sabata koji su mi među omiljenim piscima. Tu je, naravno i Kortasar, ali ipak Borhes i Sabato su kada je kultura u pitanju i književnost, najviše uticali na mene. U nešto manjoj mjeri i Kolumbijac, Gabriel Garsia Markez.

Kroz ove države ste istraživali i njihovu kulturu i istoriju. U Buenos Airesu ste, između ostalog, posjetili taj čuveni Teatro Colon, jedno od najpoznatijih operskih kuća na svijetu. Koliko Vam takva mjesta pomažu da razumijete identitet jednog naroda, da sagledate malo drugačije tu kulturu? Itekako pomaže s obzirom da su to neka od najvećih mjesta na svijetu kada su u pitanju teatri, izvođenje opera, predstava ili performansi koji su iz cijelog svijeta zastupljeni u teatru Colon. Tu su, naravno i Cafe Tortoni koji je jedan od kultnih kafića iz 1858., ako se ne varam. Tamo su i biste Borhesa i Pirandela. On je poznat kao kafić koji je već stotinu i više godina okupljao tu intelektualnu elitu Argentine i intelektualnu elitu svijeta kada su bili u prilici da posjete Buenos Aires. Recimo, u Rio de Žaneiru, to je Confeitaría Colombo i to je jedan od najstarih kafića na svijetu. Imao sam prilike i tamo da budem.

Ono što svakako niste smjeli da propustite da posjetite su stadioni, jer fudbal je bio pokretač Vaše avanture. Pa kakav su utisak na vas ostavili, kada uđete, uživo ih pogledate? To su megalomanska, kultna zdanja, samim tim, kad im prilazite, osjećate posebnu energiju, bilo da je u pitanju Bombonjera ili Riverov Monumental, naravno, Marakana u Rio de Žaneiru, koji je jedan od najpoznatijih stadiona na svijetu. A najbolje sam se osjećao na Bombonjeri i tu sam uspio da pogledam i dvije utakmice. Derbi, utakmicu svih utakmica između Boke i Rivera. Na Monumentalu nisam imao prilike da gledam utakmicu, ali bio sam u obilasku i tribina i muzeja nekih sat vremena. Kad sam bio u Brazilu na Marakani sam uspio takođe da obiđem muzej i da izađem tim tunelom na sami teren, da sjedim na klupi za domaće i gostujuće igrače i da jednostavno upijam tu energiju nekih sat vremena, jer to su stadioni, kao što sam već rekao, gdje su igrali i Pele, Maradona, svi svjetski igrači. Najpoznatiji svjetski treneri su vodili te utakmice, tako da to je posebna privilegija. Kao što sam rekao, najveći utisak je, naravno, Bombonjera i te plavo-žute boje Boka Juniorsa su nešto posebno, pogotovo kad se gleda neka utakmica, jer to je konstantno podrhtavanje.

Jeste li mogli da zamislite neke od Vaših, vjerujem, fudbalskih ljubimaca? Pomenuli ste Pelea pa Maradonu, kako su igrali na tom terenu i utakmice koje ste tada pratili ispred malih ekrana? Da, naravno, ovaj, ja sam u knjizi i napisao da posebnu ljubav gajim prema Maradoni, iako je u privatnom životu imao mnogo kontroverzi. Sve drugo ono što je radio je pokrivalo te negativne stvari, tako da i danas u Argentini, ponose njim i mislim da se to nikad neće promijeniti. Bio je, naravno, i poslije završetka igračke karijere čest gost na kultnoj Bombonjeri u toj loži, toj baš posebnoj tribini koja se uzdiže potpuno uspravno, a koja nije kao ostale tri tribine.

Knjigu ste naslovili “Miris avanture”. Zašto? Postoji li danas neki miris koji vas u momentu vrati na neka mjesta koja su vam ostala posebno urezana u pamćenje? Da, pa upravo zbog toga. Mirisima se najčešće vraćamo u neku prošlost, bilo da je lijepa ili ne, ali uvijek su mirisi ti koji nas podsjete na nešto u bilo kom trenutku života. Tako da, ja sam i u knjizi napisao da sam, recimo, pet dana poslije osvajanja svjetske fudbalske titule prvaka Argentine 2022. u Kataru sletio u Buenos Aires, gdje se i dalje osjećala ta euforija, na toj aveniji na kojoj je pet dana prije toga bilo pet miliona ljudi koji su slavili titulu. Tako da, to su te neke emocije koje ostaju urezane. Takođe, sve te šetnje parkovima i bulevarima i to su neki dijelovi koje jednostavno ostanu dio tebe i mnogo nakon povratka kući.

Možete li onda danas zamisliti kakva je atmosfera euforije u Argentini nakon ovog svjetskog prvenstva gdje su se vratili ipak sa srebrom? Da, sigurno. To su posebni narodi kojima je fudbal religija, bilo Argentina, bilo Brazil, bilo Kolumbija. To se jednostavno tamo doživljava mnogo emotivnije nego kod nas na evropskom kontinentu. Tako da tu postoji ta sušta razlika. A kad ste spomenuli uspomene, kao dijete se sjećam, recimo, utakmice kada je Maradona bio selektor, a Argentini je bila potrebna pobjeda i na kišnom Monumentalu 1:1. U posljednjoj minuti Martin Palermo, igrač Boka Juniorsa koji je vjerovatno jedini dobio ovacije na Riverovom Monumentalu, u posljednjoj sekundi meča daje gol za pobjedu Argentine i prolaz na to svjetsko prvenstvo 2010. godine. I onda kad ja sjedim na tribinama, opet moram reći kultnog Monumentala, javljaju se uspomene, kada sam to kao srednjoškolac, preko interneta gledao. Jednostavno naviru i više cijenite to, naravno, nego neko ko nije upućen u te stvari i neko ko nije toliko dugo čekao, recimo, da pođe u jednu takvu avanturu i na takav put.

Kažu da putovanja mijenjaju čovjeka. Kada pogledate sebe prije prvog velikog putovanja i danas, u čemu vidite najveću promjenu? Pa vidim da sam zahvalan za ono što imam u svom životu. Pogotovo što sam otišao van Evropskog kontinenta. Ono što mi je posebno ostalo u sjećanju jeste veliki broj beskućnika. To sam više puta u knjizi spomenuo, i to je najveća, recimo, razlika između Južne Amerike i Evrope. Bezbjednost, nije svugdje ista, ali u većini zemalja na južnoameričkom kontinentu preveliki broj beskućnika jednostavno onemogućava i slobodno kretanje i ugrožava kako turiste tako i lokalno stanovništvo.

Kada ste se vratili, je li bilo teško odabrati šta će ući u knjigu, a šta će ostati samo vaša lična uspomena? Je li na kraju veća avantura krenuti na put ili doći kući i sve to prenijeti na papir? Bilo je interesantno kako sam počeo da pišem knjigu. Tek par mjeseci nakon prvog puta koji je trajao dvadeset tri dana od Argentine, Urugvaja i Kolumbije, došao sam na ideju. Dakle, nisam uopšte mislio o tome kada sam prvi put krenuo u avanturu. Htio sam samo da ispunim svoju želju da obiđem to što sam htio, a onda sam poželio i da to prenesem na papir i trajno zabilježim taj put. Naravno, nakon par mjeseci došao je drugi put od dvadeset pet dana u Brazil i Čile, tako da sam uspio da sve sažmem i zato je knjiga i malo opširnija, ali nisam htio nijedan dio da preskočim. Jednostavno, svaka zemlja ima nešto svoje i u svakoj od njih pet sam se lijepo osjećao i našao nešto što me i dan danas uzbuđuje. To su nevjerojatna prostranstva i predjeli, gradske atrakcije, sport i kultura. Uspio sam sve to u 350 strana knjige da opišem.

Koliko vas je pisanje navelo da kasnije možda drugačije pogledate sopstvena putovanja, da se kroz sjećanje vratite na sve te destinacije i da ih opišete? Danas pošto je tehnologija takva, ta podsjećanja i te emocije se mnogo više obnavljaju kroz fotografije i video zapise koje ja pravim tokom puta. Tako da, iako sam ljubitelj knjige, uvijek više volim da pogledam videosnimke i fotografije, one koje sam ja pravio. Naravno, knjiga je tu kao neki bezvremeni predmet koji će ostati, a i jedna od stvari zbog koje sam je napisao, jeste da ljudima primaknem Južnu Ameriku i da još neko pođe na taj put, da se bolje upozna sa južnoameričkim kontinentom i ovim zemljama. Zbog toga je knjiga i opširna i detaljna i može se koristiti i kao vodič jer sadrži dosta informacija i o atrakcijama i aerodromima, autobuskim stanicama ili neke slične informacije koje su na kraju krajeva ključne.