Miomir Mišo Vemić o svojim izložbama i sudbini konja

Sudbina čovjekova se mijenjala, a sudbina konja ne. I dalje ga jašu! Ja se trudim da slikajući konja kao motiv naslikam i vlastiti psiho-portret, kao i portret okruženja, da naglasim svu dramatiku ovog svijeta – istakao je Vemić.

Nakon što je izložbom "Snovi koji su me probudili" otvorio likovni program 39. festivala "Barski ljetopis" u Umjetničkoj galeriji "Velimir A. Leković", crnogorski slikar Miomir Mišo Vemić večeras će se publici predstaviti i u galerijskom prostoru "A&A Interior" u Porto Montenegru izložbom "Odjek neizgovorenog".

Njegov prepoznatljivi motiv konja, koji već godinama predstavlja središte umjetničkog istraživanja, u Vemićevim djelima prerasta u snažnu metaforu čovjeka, njegovih unutrašnjih borbi, strahova, nade i istrajnosti. U razgovoru za Pobjedu Vemić govori o stvaralačkom porivu, simbolici konja i jahača, odnosu umjetnosti i stvarnosti, ali i o položaju umjetnika u Crnoj Gori, zadržavajući kritički odnos prema društvu i kulturnom sistemu.

POBJEDA: S obzirom na naziv izložbe "Snovi su me probudili", da li su snovi za Vas izvor inspiracije ili način da razumijete stvarnost? VEMIĆ: Inspiraciju ne prihvatam kao pokretač za stvaranje. Inspiracija je pravdanje za mentalnu i fizičku lijenost. Kod mene je u pitanju poriv za istraživanje vlastitog sopstva i realizacija zamišljenog djela. Ne bavim se razumijevanjem stvarnosti, jer ukoliko je prihvatim razumom, utoliko je opravdavam! Umjetnik treba da je uvijek opozicionar postojećoj situaciji, odnosno razumu. Ja samo nastojim da svojim djelima konstatujem situaciju. Kad je u pitanju naziv izložbe, mislio sam na unutrašnji pokretač „NUS“, koji me je „probudio“, a to je prvi moj vrisak, ili vrisak vranca, kao prvi zvuk spolja. Mislio sam na san iz koga me je probudio košmar. Snovi mogu biti lijepi i ružni. Nijesam uopšte mislio na poetični, pjesnički san.

POBJEDA: Postoji li jedan san ili slika koja je pokrenula cijelu izložbu? VEMIĆ: Konkretno moja izložba na ovu temu traje petnaestak godina jer bilo koja tema koja pronađe umjetnika može biti neiscrpan izvor stvaralaštva. Nadam se da me nikad neće napustiti. To je, u stvari, san da se osvjedočim pred Bogom i ljudima. Da ostavim trag iza sebe.

POBJEDA: Konj je Vaš najprepoznatljiviji motiv. Da li ste ikada osjetili potrebu da ga napustite ili vjerujete da kroz njega još nijeste rekli sve što želite? VEMIĆ: Da, konj kao biće, sa atributima čovjeka, pravog, očovječenog, punog vrlina, upregnutog u beznađe života. U takvom stanju mog uma, i želji da istražim sve svoje mogućnosti, iskustveno ih nadgrađujući, ja trajem, a trajanje je jedan od atributa uspješnosti. Nevjerovatna je moja želja da razorim to tijelo na slici, da se raspukne od naprezanja, da kroz taj fluid ugledam svoju dušu koju i danas, na oznojenim crnim leđima i crnim potkovom, nosi taj crni Vranac padinama Sinjajevine i mog rodnog sela Dragoševca, koje više ne postoji. Ima samo jedna kuća, moja rodna.

POBJEDA: Vaši konji djeluju istovremeno snažno i ranjivo. Koliko je u njima zapravo Vas? VEMIĆ: Što nešto ili neko djeluje snažnije, ili savršenije, utoliko je krhkije i ranjivije. Vrhunski sportisti, recimo, vrhunska umjetnička djela, kao i plemenita bića poput konja, su podložna fatalnim ishodima. Tako je i sa stvaraocima, ako se ne držite sebe, gubite sebe! Svaka moja slika je u stvari autoportret, koja oslikava moje sopstvo. Snažno, a istovremeno jako ranjivo! Moji konji su u stvari metafora, kroz koju oslikavam sve atribute što čine čovjeka čovjekom. Njegove slabosti, uspone, padove, strahove, ali i borbenost, da stigne u dolinu spasa i spokoja, kroz bol i patnju.

POBJEDA: Koliko su Vaši konji stvarni, a koliko predstavljaju psihološke pejzaže? VEMIĆ: Radeći u ranijem periodu teme mrtve prirode, portrete i pejzaže, stvorio sam stazu za temu koja me je pronašla, olakšavajući, a istovremeno otežavajući mi put da uronim u sebe, odnosno u temu, u tu strahovito nabijenu anatomiju, koja je vrlo eksplozivna, i puna energije. Nekako to uspijevam realizovati kroz likovna skraćenja, i shvatio sam posmatrajući Mikelanđelova umjetnička djela da je upravo kroz ta skraćenja postigao nezamislivu, gotovo božansku energiju ljudskih tijela. Ja sam granata, reče jednom jedan veliki umjetnik, i to mi se učinje jako bliskim. Mislim da sam još daleko od onoga što želim da postignem, i otuda još jedna u nizu izložbi, da vidim đe sam ja to! Rembrant je slikao isključivo portrete, a njima je rekao sve. Ja pokušavam oslikati ne stvarne konje, to je valjda svima jasno, nego vlastiti psiho-portret. Svaka izložba ozbiljan je pejzaž duše autora. Pejzaž može biti spaljen, osakaćen, lijep, cvjetan. Za mene – prosudite sami.

POBJEDA: U tekstu za izložbu konj se povezuje sa htonskim svijetom, slovenskom mitologijom i šamanskim predanjima. Koliko Vas inspirišu mitovi i arhetipski simboli? VEMIĆ: Konj kao biće uglavnom je htonsko, ali i demonsko. Konji su nosioci jahača apokalipse, koji su označeni različitim obojenjima, koja označavaju glad, bolest, rat i smrt ili im je data ta uloga zbog toga što su nenadmašna bića u brzini, a samim tim i apokalipsa je fatalnija. Takođe, ovo biće nosi u sebi simbiozu dva antagonizma, Erosa, boga stvaranja i Tanatosa, boga smrti. Velika je ispreplijetanost ovoga bića sa sudbinom čovjeka. Po Bukefalu je u Indiji dobio jedan grad ime... grad njegove smrti. Znači, ni mitologija, niti istorija ne mogu biti zamislivi bez ovog bića. Ali avaj, sudbina čovjekova se mijenjala, a sudbina konja ne. I dalje ga jašu! Ja se trudim da slikajući konja kao motiv naslikam i vlastiti psiho-portret, kao i portret okruženja, da naglasim svu dramatiku ovog svijeta, koji tone u beznađe i strah. Mislim da nas je snašao Armagedon, zadnja velika bitka, bez pobjednika. Dobro nikad nije pobjeđivalo zlo, samo nas je uljuljkivalo. Kako onda slikati veselost, cvijeće i bajke?

POBJEDA: Vaši jahači djeluju kao da putuju bez konačnog odredišta. Da li je put važniji od cilja? VEMIĆ: Jahači su uglavnom čovjekolike, odnosno onečovječene spodobe, sakrivene iza maski, kaciga, bez jasne fizionomske definicije. Tu ima insekata, zvijeri... svega što oličava na neki način zlo i pošast. Konj, kao oličenje nade, pokušava se isčupati spasiti se, doći na konačno odredište, koje možda i ne postoji. Na kraju puta postoji samo kraj! Slikajući ovu tematiku, pokušavam naslikati svu dramatiku života u kome se osjećam bespomoćno i uznemireno. Čak ni mitovi me ne inspirišu, koliko osvjedočenje stvarnosti i autodrstrukcija ljudske rase! Čovjek svojim djelovanjem ubrzava put do konačnog odredišta.

POBJEDA: U ranijem intervjuu za Pobjedu kazali ste da Vas zabrinjava što je ,,odnos prema umjetnicima u Crnoj Gori ravan nuli, te da ima dosta korupcije - „ja tebi ti meni“. Da li ste i dalje pri tom stavu? VEMIĆ: Pa šta da kažem, a da se ne ponovim, jer često se pitam đe su, šta rade, lovci na nagrade. Zamislite, to niđe nema, da sami sebe nominujete, zloupotrebljavajući vlast, poziciju, uticaje. Umjetnika treba da nominuje njegovo stvaralaštvo i institucije kojima je pripadao. I ne samo umjetnika. Zamislite samo da li bi ikad sebi dozvolili takvu situaciju jedan Lubarda, Stanić, Lalić, Šobić, Dado! Ali šta činiti? Korupcija je naša stvarnost!