Literatura je jedna i nedjeljiva: Dijaloški književni eseji - uz knjigu "Pisci svijeta" Branke Bogavac

U knjizi "Pisci svijeta" Branke Bogavac sabrano je iskustvo epohe, trajno svjedočanstvo o izazovima jednog vremena koje je bilo i tragično, i teško, i u svojoj toplini, ljudskosti i stvaralačkoj energiji, nasuprot tiraniji ideologija.

U nastavku razgovora, rumunski pisac Nikolae Breban, iako u odgovoru na direktno pitanje ne smatra sebe žrtvom režima, svjestan je postojanja zločina i žrtava iz tog perioda. On ukazuje na to da političari imaju samo jedan cilj: vlast. Breban pripada generaciji koja nije imala učitelja, pa su se međusobno pomagali. Njegov uspjeh započinje romanom "Francuska", nagrađenim od Rumunske akademije. Njegovi učitelji su veliki Rusi, među kojima izdvaja Dostojevskog, Čehova i Gogolja.

Branka Bogavac podsjeća Brebana na misli njegovog junaka Rogulskog, otvarajući zanimljivo pitanje o idejama i stavovima koje dijele autor i njegov junak. Postoje i oni koji se ne mogu osloboditi osjećaja da su bili žrtve totalitarnih režima, poput ruskog kritičara i pisca Andreja Sinjavskog, koji je bio osuđen na sedam godina zatvora, iako se bavio književnim djelom nezavisno od konteksta. U ovom potresnom intervjuu, čitalac će saznati mnogo o stradanju pojedinca, pisca i intelektualca koji je predan svom radu.

Sinjavski je volio Pasternaka, a u razgovoru se ističe da čak i neangažovanost može biti nepoželjna u totalitarnim režimima. Pisac Sabato napominje: "Jedan pisac uvijek je angažovan." Frederik Begbede, savremeni francuski pisac, takođe ne ostaje ravnodušan prema Dostojevskom, smatrajući da je scena ubistva iz njegovog romana omaž odgovarajućoj sceni u Dostojevskom. U kontekstu razgovora, Begbede odbacuje predstavu o piscu kao "pretencioznom narcisu" i ponavlja Hegov citat: "O, čitaoče koji misliš da ja nisam Ti! Naravno, ja sam Ti."

Antonio Tabuki, Italijan u Parizu, objašnjava da bi pisci dvadesetog veka bili ništa bez prošlosti. Dostojevski nije jedan od njegovih omiljenih, ali priznaje da mu se ne dopada američka škola kreativnog pisanja. "Za pisanje treba talenta. Treba imati dušu," zaključuje Tabuki. Govoreći o romanu, on ističe da danas može biti sve, a tema prijateljstva se ponovo pojavljuje kao bitna.

Lingvistička situacija u vezi sa prevođenjem i statusom maternjeg jezika pisca takođe se razmatra. Efim Etkind, ruski lingvista, kao disident nastavlja svoju naučnu karijeru u Parizu, dok se njegovo ime ne smije spominjati u ruskim publikacijama. Olžas Suljejmenov, sovjetski pjesnik iz Kazahstana, piše na ruskom jeziku i ne vidi problem u korišćenju ćirilice. On ističe razliku između nacionalnog dostojanstva i nacionalizma, naglašavajući uzajamno poštovanje.

Genadij Ajgi smatra da ne postoji jezik bez poezije, a svaka poezija je angažovana na svoj način, jer je angažuje narod s njegovim tragedijama. Ova knjiga donosi bogatstvo dijaloških eseja o pitanju književne globalizacije, prevođenja i jezika, nudeći uvid u misli i stavove značajnih pisaca.