Kako čitati 'Zamak' — dublje razumijevanje Kafkinog remek-djela

Roman 'Zamak' Franca Kafke počiva na rečeničnoj konstrukciji koja iznova svaku situaciju postavlja u dvostruki ćorsokak: ne može se pristupiti Zamku o čijem se unutrašnjem funkcionisanju niko ne pita, dok istovremeno ne može izaći iz sela, iako unutar njega ništa ne obavlja. Zavisno od pristupa čitanju, otvaraju se dvije perspektive. U prvoj, Zamak predstavlja samozakonodavni Um, noumenalnu stvar kojoj je nemoguće pristupiti, dok je Selo simbolički zatvoren poredak iz kojeg se ne može izaći.

K. je lik kojeg sve vrijeme vodi objekat malo a, uzrok-želje koja traži potvrdu, ali je ne dobija, ostajući nepostojeće, nepriznato od strane Zamka. U selu, on ostaje prekobrojan, nesmjestiv, stalna prijetnja da iz njega ne probije Realno. Put ka Zamku nema prepreka, dok je put iz sela nazad u svijet otvoren, ali iza ne čeka drugi prostor. Stanovnici sela obavljaju zadatke bez pitanja o konačnoj svrsi. K. dolazi na poziv, ali bez geometarskih instrumenata i garantuje da su njegovi pomoćnici na putu, iako se ne pojavljuju.

Kao geometar, K. premjerava prostor, kretanje bez cilja, koje je kretanje u krug. Svaka radnja koju poduzima osuđena je na neuspjeh, što duboko deprimirajući uticaj optimizma K. čini još očiglednijim. K. neprestano pribjegava raznim lukavstvima, ne pristajući da ostane onaj koji se ponavlja kao u 'lošoj beskonačnosti'. Radnja u Zamku se okončava u prvoj rečenici, a završava otvoreno, postavljajući pitanje prema čemu.

U razgovoru, kočijaš će odbrusiti K. kako je on “ništa”, ali se brzo ispravlja i dodaje kako je ipak “nešto”. K. je prekobrojan u simboličkom poretku, gdje su sve radnje preuzimanja, a ne stvarni izbori. Njegov ontološki status ukazuje na to da je on eksces, višak, predmet bez funkcije. Seljani su povezani na nevidljiv način, a K. se suočava sa njegovom izolacijom u selu, gdje je sve okončano i gdje se reproduciraju sami sebe.

Roman se može čitati kao distopijski, jer totalitarni režimi zahtijevaju da oni bez privatnosti budu kontrolisani. Seljani se međusobno kontrolišu, a K. doživljava nevidljivu ekskomunikaciju. U toj otvorenosti, selo je istovremeno zatvoreno, kao i sloboda koja je ograničena državnim zakonima. K. može činiti samo ono što ga vraća na svijest o predeterminisanosti. Pitanje ostaje otvoreno: šta to uistinu znači?