Ivan V. Lalić – Ljubav

Već godina znam da nestajemo zajedno. Ivan V. Lalić u svojoj poeziji opisuje kako uči crte svog voljenog bića, koje u svakom danu utisne svoje male vatre. Godinama pamti njihovu svetlucavu neponovljivost i lakoću pokreta, dok se sve više suočava s promjenom.

On osjeća kako se mijenja i sa njim taj svijet koji je sagrađen oko jednog trenutka, kao plod oko koštice, satkan od ne stvarnog mesa koje nosi ukus mušnje, prašine, godina i rastopljenog snega na plamenu kože voljene osobe. Lalić ističe da već godina zna da nestaju zajedno; on progonjena zvijezda svog sjećanja, sve manje prisutan izvan njega, dok se osjeća rasut u svim popodnevima, sobama i danima, u svemu što polako puni voljenu osobu, kao pijesak postelju rijeke. Taj njihov trenutak traje duže od tuđe smrti.