Djelo koje prestane da se preispituje postaje artefakt, a ne živa umjetnost

Kompozitorka i rediteljka Irena Popović savremenu operu promišlja kao otvorenu umjetničku formu, u kojoj se kroz muziku, glas i scenu neprestano preispituje samo vrijeme. Njena kamerna opera 'Ostrvo', nastala po libretu Jelene Novak prema legendi o Jacinti Kunić, polazi od bokeljskog kulturnog nasljeđa, ali ga prevodi u savremeni umjetnički jezik, otvarajući pitanja pamćenja, identiteta, trajanja i odnosa prema vremenu.

Djelo je prošle godine premijerno predstavljeno u koncertnoj verziji, kao porudžbina KotorArta realizovana u partnerstvu sa Fondacijom Me&Us, a na ovogodišnjem KotorArtu doživjeće svoju prvu cjelovitu scensku realizaciju. Scenska premijera biće 19. jula u Crkvi Sv. Duha u Kotoru, a već 21. jula predstava gostuje na Budva Grad teatru, na Tvrđavi Mogren, u okviru saradnje dva festivala. 'Ostrvo' je koprodukcija Gradskog pozorišta Podgorica, Muzičkog centra Crne Gore i KotorArta, a u izvođenju učestvuju: Dubravka Drakić, Olivera Tičević, Sofija Ivanović, Kamerni ansambl Boka i sama autorka.

Nakon prošlogodišnje koncertne premijere, opera 'Ostrvo' ove godine dobija svoju punu scensku realizaciju. Irena Popović ističe da scenska realizacija nije završna faza jednog djela, već novo čitanje iste ideje. "Djelo koje prestane da se preispituje postaje kulturni artefakt, a ne živa umjetnost. Ono što me zanima nije kako sačuvati operu, već kako joj vratiti sposobnost da proizvodi mišljenje", naglašava ona.

Ona se oslanja na rad Pitera Bruka, Hajnera Gebelsa i Hans-Tisa Lemana kako bi ukazala na to da umjetnost ne postaje snažnija kada govori više, već kada ima hrabrosti da izgovori samo ono što je neophodno. "Paradoksalno, scenski rad na 'Ostrvu' nije vodio ka dodavanju, već ka oduzimanju. Predstava je postajala ogoljenija, preciznija i, vjerujem, radikalnija. Danas me mnogo više zanima redukcija nego akumulacija".

Popović smatra da savremena opera ne treba da nudi odgovore niti da ilustruje priču, već da otvara prostor u kojem publika postaje aktivni učesnik u stvaranju značenja. "Legende opstaju upravo zato što ne nude činjenice, već obrasce ljudskog iskustva koji se iznova čitaju u svakom vremenu", dodaje.

U razgovoru, ona se osvrće i na važnost ženskog pamćenja, koje je oblikovano kroz legende, uspavanke, vez i rituale. "Žensko pamćenje čuvalo je odnose, odsustva, svakodnevni život, brigu i ono što je izgledalo nevažno, a zapravo čini suštinu jednog društva". Na taj način, Jacinta nije samo junakinja vjernosti ili čekanja, već žena koja traje, a opera 'Ostrvo' istražuje unutrašnju slobodu i sposobnost da ostanemo vjerni sopstvenoj istini.

Popović dodatno objašnjava da je najveći izazov bio izbjeći psihologizaciju lika Jacinte. "To su pitanja koja ne mogu da se ispričaju. Ona mogu samo da se dožive", kaže ona. U tom kontekstu, muzika se postavlja kao jedinstvena filozofska pozicija među umjetnostima, koja ne opisuje svijet, već mijenja naš odnos prema vremenu.

Na kraju, Popović smatra da tri ženska glasa u operi ne predstavljaju tri različita lika, već različite vremenske ravni iste svijesti. Ova višeglasna struktura omogućava joj da istražuje polifoniju kao etički model svijeta, naglašavajući važnost zajedničkog stvaranja istine koja prevazilazi pojedinačna iskustva. "Savremena umjetnost me zanima onog trenutka kada prestane da organizuje svijet kroz hijerarhije. Zato vjerujem da budućnost opere nije u odbrani tradicije, već u stvaranju novih odnosa", zaključuje ona.