Ljubavna pisma Pavla Vuisića

Na stotu godišnjicu rođenja Pavla Vuisića, javnost prvi put ima priliku da zaviri u njegova ljubavna pisma supruzi Mirjani, koja je ostavila zavještanje da se ta pisma pročitaju godinu dana nakon njene smrti.

„Pažu ne poznaje niko, niko. A ako javnost sazna kakav je bio, možda će shvatiti ipak, koliki je bio emotivac“… To su riječi Mirjane Vuisić, žene pokojnog Pavla Vuisića, koja je odlučila, da nakon njene smrti javnosti pokaže pisma koja su ona i njen suprug razmjenjivali. Velikana srpskog glumišta sada imamo priliku da upoznamo u jednom potpuno drugačijem svjetlu.

Mirjana je Pavla upoznala na rođendanu zajedničkih prijatelja. Kako je govorila, odrasla je s dvojicom braće, koji je često, kao mlađu, nisu slušali dok je pričala. A Pavle ju je slušao sve vrijeme. Tada je počela njihova priča, o kojoj svjedoči više od 30 pisama, koja su sada pred nama.

„Jedan dan ona se pojavila sa jednom pekarskom kesom od bureka punom pisama. Pitao sam šta da radim – rekla je da ih čuvam, ali da ne smijem čak ni da ih čitam dok je ona živa, ali posle njene smrti da smijem da prikažem to“, priča Viktor Lazić iz Udruženja za kulturu, umjetnost i međunarodnu saradnju „Adligat“. Stare koverte, ponegdje izbledjelo mastilo, ponegdje, pokidane stranice. Tamo gdje se riječi ne vide, između redova, čita se emocija. Tamo gdje ih ima, govore o posvećenosti.

„Imao sam tu sreću da sam mnogo vremena proveo sa njom pa sam se ja malo navikao na njegov rukopis. Ipak, otežava nam to što su ona pisana bebaćim jezikom, tepanjem. Riječi su izvrnute, slova nedostaju, ili su premeštena. Voji te… Satki moj… i tako dalje“, objašnjava Lazić. Dijelimo i nekoliko riječi sa starog papira: „Kad god pomislim na sebe, ja nekako uvijek tebe, pridružim u to moje JA“.