Novi fašizmi traže nove partizane

U trci za komemorativnim frazama, polaganjem vijenaca i protokolarnim slavljenjem herojske prošlosti, zaboravili smo ključnu istinu: antifašizam nije spomenik u parku, već svakodnevna praksa. Na 85. godišnjicu Trinaestojulskog ustanka, dok se istorijski revizionizam pakuje u oblande demokratskih promjena, a stari duhovi netrpeljivosti šetaju u novim, digitalnim odijelima i postaju sve ekstremniji, kultura ne smije biti nijemi posmatrač. Gdje su danas granice otpora, zašto salonska umjetnost gubi bitku sa populizmom i zbog čega u 2026. godini ponovo moramo da učimo kako je to biti partizan, za Vijesti govore reditelj i profesor Nikola Vukčević, profesorica književnosti Božena Jelušić i novinar i medijski analitičar Duško Vuković.

Antifašizam je svakodnevna obaveza. Istorija je, kada se posmatra sa distance od osam i po decenija, sklona da okošta u mit. Kolektivna istorija nudi udobnost jer od pojedinca ne zahtijeva lični rizik; ona nam nudi gotove mitove i tapšanje po ramenu u gomili. Međutim, istinska istorijska vertikala ovog prostora nije se kovala u masovnim događajima, već u usamljenim, vrlo hrabrim odlukama pojedinca, podsjeća reditelj Nikola Vukčević. Njegov film “Obraz” otvara upravo to duboko lično, univerzalno pitanje: “Šta bih ja uradio na mjestu Nura Doke?” To je poziv na čovjekoljublje koji oštro i nedvosmisleno razdvaja ljudskost od ratnih izazova.

“Svaki film o prošlosti, zapravo, govori o našoj sadašnjici. Danas, kako u regionu tako i globalno, ponovo svjedočimo tenzijama i retorici koja unosi razdore i razara društvenu empatiju. U glavnom liku, Nuredinu Doki, vidio sam čovjeka koji pokušava da pomiri sopstveno biće sa onim što mu surove okolnosti nameću. Njegov izbor - da po cijenu života sopstvene porodice zaštiti tuđe dijete druge vjere i nacije - otvara pitanje koje prevazilazi svako vrijeme: koliko je čovjek spreman da rizikuje da bi sačuvao svoj moralni mir? Danas, spremnost da se stane u zaštitu drugoga izgubila se onog trenutka kada smo dopustili da nam političke kalkulacije i društvene mreže otupe empatiju, pretvarajući nas u posmatrače tuđe patnje. Čini mi se, mi danas lakše slavimo 13. jul nego što smo spremni da u sopstvenom svakodnevlju primijenimo njegove vrijednosti”, ističe Vukčević.

Dok on kroz kinematografiju mapira intimnu dramu kao bazu otpora, postavlja se pitanje gdje se ti retrogradni procesi najjasnije artikulišu u svakodnevnom crnogorskom i regionalnom kontekstu. Hana Arent je upozoravala da totalitarni obrasci počinju onda kada ljudi prestanu da se posmatraju kao pojedinci, a počnu da se posmatraju isključivo kao pripadnici kategorija. Nadovezujući se na ovu misao, profesorica Božena Jelušić podsjeća da formalna pobjeda nad istorijskim fašizmom Hitlera i Musolinija nije značila i njegov konačni kraj. Naprotiv, danas svjedočimo onome što je Umberto Eko nazivao “vječnim fašizmom” i njegovim najrazličitijim transformacijama.

“Transformisani fašizam treba prepoznavati u fenomenima i pojavama kakve su proizvođenje neprijatelja, slabljenje demokratskih institucija, formalizam izbora, kult vođe, zloupotreba emocija, normalizacija isključivanja čitavih društvenih grupa, upotreba tehnologije i propagande u cilju relativizacije istine… Dakle, ako u društvenom životu Crne Gore prepoznajemo takve pojave, znači da smo uočili i ‘fašističku uniformu’. A ‘novi partizani’ bi morali prvo kod sebe da prepoznaju slične sklonosti i da ih se što brže i temeljitije oslobode, ukoliko su istinski borci protiv neofašizma”, upozorava Jelušić.

Ova “fašistička uniforma” u savremenom crnogorskom kontekstu, međutim, ne dolazi uvijek odozgo, već iz same baze društvenog tkiva. Novinar i medijski analitičar Duško Vuković locira izvor problema u dubokoj promjeni društvenog karaktera i metastazi sebičnosti koja se krije iza kolektivnih identiteta. “Tamo gdje se umjesto građanina/građanke pojavljuje malograđanin/malograđanka, dakle onaj/ona koji sve ono što se smatra opštim dobro i javnim interesom prvenstveno gleda kroz prizmu sebičluka, rodno je mjesto ideologije i prakse koja vonja na fašizam, čak i kada ta ideologija i praksa na prvi pogled ne liči na izvorni fašizam. Savremeno crnogorsko društvo ja vidim kao malograđansko društvo, a ovdašnje malograđane kao nekoga ko svoju prirodu nevješto kamuflira nacionalnim odorama. To je, nažalost, naš aktuelni mejnstrim”, konstatuje Vuković.

Književnost i umjetnost su istorijski bile prva linija odbrane od jednoumlja, ali savremeni trenutak donosi paradoksalne obrte. Profesorica Jelušić primjećuje da je, suprotno očekivanjima, jednopartijski socijalistički režim rezultirao mnogo većim i značajnijim umjetničkim slobodama, literarnom dekonstrukcijom i kritikom, nego što se to događalo nakon uvođenja višepartizma. “Dovoljno je podsjetiti na djelo Mihaila Lalića, inače u našem regionu indikativno zanemarenog autora. Lalićevi romani su veliki istorijski udžbenik Crne Gore i ujedno metafora svijeta. On je, moglo bi se reći, bio ‘novi partizan’, koji je u pobjedi prepoznavao zametke budućeg poraza. Inače, odabrao je život profesionalnog pisca, uvijek na ‘oštrici mača’, a ne političara. Lako je mogao biti ‘pesnik na predsedničkom brodu’, kako je Kiš pjevao. Bojim se da je ovih drugih uvijek mnogo više, a pojedini dobitnici nagrada koje nose ime Trinaestog jula to zorno potvrđuju”, podsjeća Jelušić.

Ova vrsta intelektualnog konformizma prelila se i na teren na kojem se bije ključna bitka za budućnost - u učionice i javni prostor. Umjesto kritičkog suočavanja, prošlost je postala ono što Jelušić naziva “identitetskom samoposlugom” iz koje svaka vlast uzima ono šta joj odgovara, a prećutkuje ono što joj ne ide u prilog. “U cijelom regionu, pa i u svijetu, klatno se uveliko kreće u suprotnom, retrogradnom pravcu, u pravcu etničkih i vjerskih podjela ‘obogaćenih’ neprijateljstvom prema migrantima, strancima, manjinama, feminizmu, globalistima, nevladinim organizacijama… Posebno mi u ovom regionu živimo u društvu u kome su vrlo slabe demokratske institucije, potkopana nezavisnost sudstva, medija, univerziteta, regulatornih tijela… Zbog toga dolazi do relativizacije istine i fenomena ‘kuvane žabe’, kada se malo po malo odričemo prava da insistiramo na činjenicama. Zato su mogući i ‘šetajući’ spomenici presuđenim ratnim zločincima i freske istih takvih ljudi u bogomoljama”, upozorava Jelušić.

Ekonomska pozadina ove istorijske i moralne regresije je sasvim ogoljena. Vuković objašnjava da jaz između institucionalnog, prigodnog slavljenja 13. jula i realnog stanja na terenu nije slučajan, već je strukturalne prirode. “Kao što je pljačka društvene imovine bila radikalni raskid sa jugoslovenskom socijalističkom praksom, tako je i domaći revizionizam prirodni ideološki pratilac te istorijske prelomnice. Ako se obračunaš sa socijalizmom, onda moraš i sa partizanima. Tom revizionizmu ide na ruku ofanziva desnice diljem onoga što zovemo zapadnom civilizacijom. Mi smo u tranzicionom pohodu na pečene ševe kapitalizma razorili osnove društvene kohezije stvorene u socijalizmu i sada komadi i komadići te ruševine takmiče se za naklonost političkih vođa, lokalne pljačkaške buržoazije i jedni drugima bi oči vadili pod izgovorom nužnosti konkurencije i zakonitosti tržišta. Mediji su dio toga i njihova uloga onda prirodno nije u funkciji društvene kohezije, tolerancije i solidarnosti nego u funkciji konfrontacije na raznim nivoima”, objašnjava Vuković.

“Ta medijska konfrontacija i relativizacija istine danas imaju nove, tehnološke kanale distribucije. Savremeni mrak se maskira u napredak. Dok se neprijatelj 1941. godine jasno prepoznavao, novi fašizmi režu tkivo društva kroz digitalni prostor i algoritme”, upozorava Vukčević: “Danas se ratovi prvo prožive u digitalnom prostoru, kroz suptilno, algoritamsko ili botovsko uklanjanje ljudskosti iz onoga ko misli drugačije. Kada kreirate digitalne mjehure u kojima je onaj drugi sveden na metu, vi zapravo pripremate teren za stvarnu dehumanizaciju. U takvom okruženju, u filmu ne smije biti dvosmislenih moralnih poruka kada su čast i život u pitanju.”

Paradoks digitalnog doba jeste to što tehnologija, pod maskom povezivanja i dostupnosti slobodne riječi, zapravo, rađa duboku društvenu inertnost. Na pitanje šta je danas ekvivalent ilegalnoj partizanskoj štampariji i da li alternativni kanali mogu iznijeti teret otpora, Duško Vuković daje trezvenu i opominjuću dijagnozu: “Kritička misao uvijek će naći neku formu i kanal kroz koji će se izraziti, ali se bojim da takvog pregalaštva u Crnoj Gori nema u mjeri koja bi odgovarala izazovima sadašnjeg istorijskog trenutka. Tehnologija pasivizira, naravno, i u tom smislu su naši preci bili u prednosti. Morali su djelovati. Ne mogu da zamislim danas Narodni front kao osmišljenu i organizovanu odbranu od fašizacije društva, kako u srcu Evrope, tako i na njenoj jugoistočnoj periferiji.”

Trinaestojulski ustanak bio je jedinstven civilizacijski, emancipatorski i etički iskorak jedne tradicionalno rigidne i siromašne sredine. Ipak, mitologizacija tog datuma često zamagljuje suštinu. Čojstvo i junaštvo su, podsjeća Jelušić, pozivajući se na Marka Miljanova, uvijek bili izuzetak, a ne pravilo. Pred nama je, stoga, uvijek isti zadatak: borba protiv “vječnog fašizma” i njegovih obrazaca u novom ruhu.