The Death of Robin Hood: Teška strijela za odapeti

Ideja da se Robin Hud predstavi kao negativac zvuči uzbudljivo i napeto, ali do koje mjere ćete ga takvim i osjećati najviše zavisi od toga šta očekujete od bilo koje dekonstrukcije ove vrste mita. Kada se upustio u avanturu zvanu 'Robin Hood' (2010), Ridli Skot planirao je da legendarni naslovni razbojnik bude – negativac. Iznio bi ga lagano Rasel Krou, ne bi tu bilo nikakvih problema… Ipak, cijeli koncept bio je zaista prerizičan. Jer Robin Hud uvijek je bio sinonim za narodskog heroja. Za avanturu, spektakl i – što da ne – romansu veću od života. Zato je Skot, na koncu, i odustao od 'zlikovačkog Robina'. Jeste Ridlijev 'Robin Hood' ispao mnogo mračniji od prethodnih inkarnacija u kojima su slavnog sjecikesu igrali: Erol Flin, Šon Koneri, Kevin Kostner, pa i Diznijev divni, šarmerski lisac… ali suštinski ipak je bio sigurica.

Pravi, istinski nitkov, moralno bankrotirani zlotvor, krvnik, bezdušnik, prokletnik i ubica na velikom platnu Robin Hud postao je tek sada. Više od 15 godina kasnije u 'The Death of Robin Hood' Majkla Sarnoskog (proslavljen blistavim debijem 'Pig' [2021] s Nikolasom Kejdžom, režirao i prednastavak 'A Quiet Place: Day One' [2024]), tako ga od prve do posljednje odapete strijele tumači veliki Hju Džekman. I zato nije ni čudo što će vam prva asocijacija kada ga vidite biti njegov posljednji solo-film o Vulverinu. Ovo na neki način i jeste 'Logan' (Džejms Mangold, 2017) među filmskim pričama o Robinu Hudu.

Farmer Džon 'The Death of Robin Hood' udžbenički je primjer filmske pilule koja je (pre)teška za progutati. Zaboravite na spektakl i avanturu – niti jedne kapi radosti i radosnog iščekivanja ovdje nema. Sve je patnja, sve je mrak, sve zaudara na krv, smrt, krivicu i kajanje… I prećutkuje se sve što može biti iole lijepo ili plemenito, barem do jedne ure. A i tada kada se javi mogućnost upokojenja krivice i konačnog smirenja tijela i uma – sve je i dalje mnogo mučnije i znatno manje katarzično nego što bi moglo ili trebalo da bude. Jer pitanje je da li je ovaj i ovakav Robin Hud – ne plemeniti i dobronamjerni princ lopova nego ništa-roba među lopovima – zaslužio išta drugačije.

Priča je labavo zasnovana na jednoj od poema o smrti Robina Huda, a počinje 1247. godine u Engleskoj. Vidimo mladu ženu koja, šibana vjetrovima, zimom, glađu, žeđu, željom za osvetom, prati nečije tragove kroz planinske goleti. Onaj za kojim traga je, naravno, Robin. Da mu pusti krv, da se osveti, da mu vrati za sve što joj je uzeo. Da li je u pitanju bio otac, brat ili voljeni – nećemo saznati. Robinov bodež bio je brži. Ta mlada žena spuštena je u zemlju i prekrivena kamenjem u planini punoj istih takvih humki. Sve ih je načinio Robin za potomke ljudi koje je ubio i zbog čijih smrti nema mira ni decenijama kasnije ni u najnegostoljubivijem dijelu planine.

A onda se jednog dana, u nizu tih bezimenih osvetnika čiji bodeži čeznu za Robinovom utrobom i grlom, pojavljuje neko koga vrlo dobro zna… Mali Džon (Bil Skarsgord ponovo transformiše i generiše čitave svjetove u liku samo sopstvenim glasom), njegov partner u zločinu. Sada farmer, muž i otac. I prijatelj u nevolji. Mali Džon sada se zove Edvard; živi na zemlji koju je oteo od farmera kojeg je preklao; oženio je Margaret (Kejti Brin) i dobio kćerku istog imena (sjajna Fejt Delani, gledali smo je kao mladu Agnes u drami 'Hamnet' [2025] Kloi Džao)… Sad su došli oni, da njemu otmu oteto, a priča se da njihovim venama teče vikinška krv. Potrebna mu je pomoć, potreban mu je neko ko bi se za njega borio čak i ako zna da se iz borbe neće vratiti…

Duševne rane Robin i Mali Džon nijesu bili heroji, to su priče koje su obojica podgrijavali da bi što lakše dolazili do lakovjernih žrtava, da bi se što više tim budalama približili… Lejdi Merijen nije postojala; pljačkani su i bogati i siromašni; strijele i noževi nikoga nijesu štedjeli – i ženama i djeci prolivana je krv. Opet, 'The Death of Robin Hood' nije revizionistički, nego o film o revizionizmu. Postoji razlika i Sarnoski je prilično dobro objašnjava, ali ima dva ogromna problema… Prvi je ultranasilan, izuzetno mračan, tjeskoban i irskom simbolikom nabijen uvodni dio čija je atmosfera mnogo jača od svega što slijedi. A drugi je previše 'čist' svršetak koji bi se sigurno bolje primio u pozorištu nego na velikom platnu…

Dekonstrukcija mita o Robinu Hudu jeste dobra ideja, ali prilično je džombast put njenog izvršenja. 'The Death of Robin Hood' počinje značajno da vrluda i pada već nakon neuspjelog pokušaja vraćanja porodice i zemlje Malog Džona. Žena mu strada, mala Margaret nekako uspijeva da se izvuče, a Robin zadobija gotovo fatalne povrede. Od sigurne smrti spašavaju ga prevozeći ga čamcem do obližnjeg ostrva na kojem se nalazi manastir. Tu sestra Bridžid (sjajna i slojevita Džodi Komer u najdelikatnijoj roli karijere) prima ljude s duševnim i tjelesnim ranama i vida ih, da zacijele… Robin potajno želi da umre; smrt bi bila poklon nakon varvarstava koje je počinio, zbog mrtvih duša koje ga progone, zbog njihovih potomaka koji mu neće dati mira dok je živ. Ipak, nagon za preživljavanjem je jači, pa se sestri Bridžid predstavlja lažnim imenom. Robin postaje Randolf ne bi li dobio dozvolu da ostane i oporavi se u zamjenu za pomoć na ostrvu…

Cijela drama u središnjem dijelu filma tiče se te mogućnosti da će neko, bilo ko, otkriti istinu o Robinovom identitetu. Naročito kada se u manastiru prvo pojavi mala Margaret, a onda i jedini muški živi potomak onih Vikinga kojima je s Malim Džonom presudio… Predstaviće se kao Artur (Noa Džup, takođe igrao u filmu 'Hamnet', proslavljen rolama u dva dijela franšize 'A Quiet Place'), ali Robin će znati da to nije njegovo pravo ime. I biće spreman, čekaće ga s našiljenim stijelama da krene ka njemu i/li maloj Margaret.

Velika ništarija Sve ovo možda zvuči uzbudljivo i napeto, ali do koje mjere ćete ga takvim i osjećati najviše zavisi od toga kako volite da vam serviraju istorijske drame, bavile se revizijom ili ne. 'The Death of Robin Hood' daleko je od eskapističkog filma i bilo kojeg oblika zabave – prerijetki su momenti predaha od meditativne tenzije (!) koja se razliva svim kadrovima. Teška je to pilula za progutati, kao što rekosmo, ali i strijela za odapeti – Sarnoski je sebi nametnuo ambiciozan zadatak. Makar je znao koga da pozove da mu olakša posao, da zategne luk, da učini da tableta sklizne niz grlo čak i bez vode.

Džekman i ostatak ansambla su za 10/10, čak i igrači s kraćom minutažom daju veliki doprinos. Recimo, Džup i njegov lik jaka su slika toksične petlje i težine krvne osvete, a Mari Bartlet, iako su mu pokriveni i lice i cijelo tijelo, s lakoćom humanizuje i Robina i cijeli lik svog gubavca iz manastira. E, u njegovom tajnom identitetu krije se jedan od najboljih omaža mitologiji Robina Huda koje pravi Sarnoski. Maksimalnu ocjenu, pak, zaslužuje i cijeli vizuelni identitet, te produkcijski dizajn filma, naročito fotografija Peta Skole, kao i muzika Džima Gedija. Zajedno uspijevaju da stvore neku vrstu vremenske kapsule, te da vas pošalju direktno u daleku prošlost do mračnog, ali i surovo lijepog mjesta gdje sve djeluje moguće. Čak i to da Robin Hud bude najveća ništarija u cijeloj Engleskoj…

Otvrdlo srce Po nasilju, posebno na početku i ne samo zbog vikinškog 'ukrasa' i detalja, 'The Death of Robin Hood' mnogo podsjeća na atmosferični ep 'The Northman' (2022) Roberta Egersa, a po 'prepjevavanju' i drugačijem tumačenju opšte poznate legende ili mita – na 'The Return' (Uberto Pasolini, 2024). Ipak, mnogo je bolji od oba. Sarnoski ne pretjeruje i ne 'siluje' simbolikom kao prvi, niti forsiranim hiperrealizmom kao drugi u kojem Rejf Fajns pokazuje deglamurizovani povratak Odiseja, još jednog megaromantizovanog heroja, na Itaku. 'The Death of Robin Hood' mnogo je pitkiji i bolje napisan film, a ima i mnogo više milosti prema gledaocima koji baš i nijesu voljni da provedu 123 minuta meditirajući o životu i smrti s nekim od koga su očekivali krv, uzbuđenje i haos.

Mari Bartlet daje misterioznom gubavcu prijeko potrebnu ljudskost. Po načinu dekonstrukcije mita, pak, fakat je da je film najbliži Mangoldovom hitu 'Logan' u kojem je planetarno poznati (anti)superheroj praktično pretvoren u junaka vesterna. A po keltskom duhu i estetici najprije zaziva 'The Green Knight' (2023) Dejvida Loverija, iako se zaustavlja, obuzdava i ne rasplamsava jednako raskošnu geografiju… To jeste sasvim razumljivo – jer akcenat je sve vrijeme na Robinovom suočavanju s krivicom i zlodjelima koja je počinio, pa se mit morao ošišati i lišiti većeg dijela mitoloških ukrasa – ali šteta je što početna atmosfera, u startu oblikovana irskim pejzažima i baladama, naposlijetku isparava. Sve dok ne ostane skoro ništa osim tvrdog luka, Robinovog srca i kamena manastira…

Izgrižena duša Previše je turoban, previše je strog, previše je mračan film Majkla Sarnoskog. Iako je imao dobru ideju i namjeru, režiser i scenarista nije uspio da se vrlo inovativno i intrigantno poigra s istinom, mitom i onim između. Onim što znamo i onim drugim, što želimo da bude. Ali i trećim – onim u što, na koncu, biramo da vjerujemo. Kroz lik Noe Džupa oslikana toksična petlja krvne osvete. Najmračniji i najbrutalniji film o Robinu Hudu na koncu je zaokružen zbrzanim razrješenjem koje mnogo više liči na nešto što pripada teatarskim daskama nego svijetu sedme umjetnosti. Previše sve djeluje inscenirano, unaprijed dogovoreno i glatko razriješeno u finalu, iako glumci nastavljaju da grizu za dušu. Ujedaju, ali ipak ne bole, najmanje svojom krivicom. Sarnoski je ipak morao da im pruži bolji, pametniji i pronicljiviji scenario. Ovako – ostavio ih je da tumaraju, perverzno mašući i nama i njima pred očima ključevima od tamnice Robinove i Džonove prošlosti. Jasno je zbog čega se Sarnoski vratio na Malog Džona tek u finalu, te zbog čega je baš tu odlučio d