Serija 'Sugar': Slađi od šećera, ćudljiviji od vode

Serija Marka Protoseviča, 'Sugar', i dalje izgleda kao najluksuznija bombonjera s najukusnijim poslasticama od belgijske čokolade. I mnogo je ubjedljivija nego ranije, iako kuburi sa sličnim manama. Čudna je čudnovatost taj striming servis Apple TV+… Nekad djeluje kao stjecište najbolje moderne televizije (naročito sa saj-faj predznakom), a nekada kao mjesto gdje odlaze da umru serije koje niko neće, ne želi ili jednostavno ne umije da gleda. Jer toliko su čudne, uvrnute, riskantne i drugačije od svega što bi ikada pristao da finansira bilo koji veliki strimer ili televizija – da je izvjesno da mnogi odveć lako od njih odustanu. Nemaju strpljenja.

Jedno je sigurno: kada je o kvalitetu riječ, Apple TV+ daleko je prešišao Amazon i Netfliks i uveliko se primakao kremu moderne televizije koji nam se iz godine u godinu servira s HBO i BBC adresa. Zbog toga i zaslužuje da se naoružamo strpljenjem čak i onda kada nam njegove serije djeluju kao 'Sugar' – kao da su pale s druge planete. Štap misterije Italic je tu, naravno, umjesto naznake 'pun intended', kao referenca na onaj glavobolni obrt u prvoj sezoni koji nam je, kao, otkrio pravu prirodu neo-noara s Kolinom Farelom.

Naslovni privatni detektiv tada nije ispao samo duhovni, metaforički otuđenik u Los Anđelesu, nego vanzemaljac među ljudima – ali bukvalno. Džon Šugar infiltrirao se u naš svijet s druge planete i naučio kako da nas čita i kroz naše dane kormilari gledajući – crno-bijele filmove. Taj obrt stigao je prekasno, tj. tempiran je u šestoj epizodi osmodjelne brucoške sezone iz 2024, pa su mnogi prevrnuli očima i s razlogom zamjerili kreatoru i koscenaristi Marku Protoseviču i režiserima Adamu Arkinu i velikoj faci Fernandu Mejrelisu da su se preračunali i previše igrali na kartu šoka.

Možda će ipak dati šansu osmodjelnoj drugoj sezoni, čije su tri epizode dostupne za strim (slijeću petkom na Eplov servis), kada čuju da su obojica napustila režiserske stolice, a kreator ostao samo to, napustivši scenarističku sobu? Prije će biti da ipak neće, jer nije prva sezona kuburila u komunikaciji s publikom samo zbog tog zlosrećno postavljenog obrta. Medvjeđu uslugu napravilo joj je i nekreativno korišćenje daleko superiornije filmske građe koja je napravila suprotan efekat od onog koji su autori željeli.

Inserti iz crno-bijelih filmova u prvoj sezoni, poput Vajlderovih remek djela 'Double Indemnity' (1944) i 'Sunset Boulevard' (1950), i 'The Big Heat', 'Touch of Evil' (Orson Vels, 1958) i 'The Night of the Hunter' (Čarls Loton, 1955) – razbacani gore-dolje, javljali su se nasumično, bili su neujednačeni. Nekad bi zaista pokazali kakva je Džonova psiha, te na koji način poima svijet, ali većinom su služili isključivo kao puka, bukvalna ilustracija onoga o čemu se razgovara. Ili bi samo iskakali ničim izazvani, kao lažni mamci za privlačenje pažnje i kupovinu naklonosti gledalaca sinefila, posebno onih slabih na film noar… Uz nezgodan tajming premijere, tj. slijetanje na strim nedugo nakon emitovanja daleko superiornijih noarom inspirisanih serija 'Ripley' s Endruom Skotom i 'Monsieur Spade' s Klajvom Ovenom – sve je to navelo gledaoce da brzo napuste Džona i njegovu kobajagi 'žanroslamajuću priču'.

Kakva je druga sezona, može li im dati dovoljno razloga da se vrate? Pa, i da i ne. Možda. Ili – ne još. Za sada se čini da će Protosevič ponovo igrati na iznenađenje, tj. da iza leđa krije misteriju na dugačkom štapu. Radnja se nadovezuje direktno na događaje iz finala prve sezone u kojoj je Džona, specijalizovanog za pronalazak nestalih osoba, angažovala krupna zvijer od holivudskog producenta da mu pronađe unuku. Trebalo je da odbije slučaj – nije mogao da se emocionalno distancira i ostane krajnje profesionalan zbog sestre koja je takođe nestala.

Cijelu stvar shvatio je previše lično, a pritom je istragu zakomplikovalo i otkriće da neko progoni njega i njegove 'zemljake' i kolege, dakle – vanzemaljce. Svi osim Džona i njegovog najboljeg prijatelja tada su odlučili da se vrate kući, da napuste Zemlju, da misiju prebace na neku drugu planetu. Već u uvodnim minutima druge sezone naš detektiv, već sjetan i željan nekoga svoga, poželjeće da ga je napustio i Henri (Džejson Batler Harner). Pronaći će ga na izdisaju, ali ni to neće biti dovoljno da ga pogura da napusti mjesto na kojem postoji nešto tako mračno, ćudljivo i gorkoslatko kao što su to – filmovi.

Long story short: Džon obnavlja pretplatu na American Cinematographer, kupuje kuću u holivudskim brdima u komšiluku gdje je (navodno) nekada živjelo filmsko božanstvo Hemfri Bogart… I upušta se ne u jedan, nego u dva slučaja. Prvi se tiče nove nestale osobe, problematičnog Dži-Sik Muna (Rejmond Li), boksera čija karijera pada zbog odavanja porocima, dok mu se brat Deni Mun (Džin Ha), koji je Džona i angažovao, sve brže pozicionira i napreduje kao bokserska zvijezda u usponu. Drugi slučaj ipak je mnogo interesantniji, a tiče se upravo saj-faj sloja i Džonovih 'zemljaka' koji su se povukli sa Zemlje zbog, kako se čini, operacije jednog korumpiranog američkog senatora. Nažalost, taj naučnofantastični segment za sada se drži sa strane, na periferiji glavnih događaja.

Protosevič većinu vremena troši na bokserski slučaj i njegovu istragu kroz koju, kao i u prvoj sezoni, upoznajemo glavnog junaka, slušamo njegove misli i gledamo isječke iz filmova koji su ga oblikovali… Odatle i sumnja da ponovo planira neke kerefeke sa 'slamanjem' žanrova, te da ponovo nećemo biti presrećni s onim što ćemo vidjeti. Ponovo imamo i klasičnu noarsku 'damu u nevolji', 'desnicu' koja pomaže glavnom liku (i sigurno će u jednom trenutku takođe biti u opasnosti)… ali i negativca u obliku, naravno, dozlaboga korumpiranog policajca koji predstavlja suštu suprotnost našem divnom, nježnom, empatičnom detektivu. Njegovo ime je Rej Vega, sjajno njegovu ljigavu prevejanost dočarava Toni Dalton… Za 'desnicu' je zadužena Saša Kejl, odličan dodatak ansamblu. Njena glumačka energija, uz uličnu pamet njene Val, lijepo bi se uklopila u sebičnjakovićki, porocima oblikovani svijet palog HBO hita 'Euphoria'. A senzualna dama u crnom zove nam se Šarlot Fišer; divno je glumi Laura Doneli… Tako zavodljivo, da ju je lako zamisliti i u tim crno-bijelim filmovima koje voli Šugar.

Uz radoznalost i sposobnost da saosjeti, ljubaznost je i dalje Džonov najjači adut. Naravno – i zgodnoća. Ne shvatite pogrešno, ali Kolin Farel u skupocjenim, savršeno ispeglanim odijelima i uglancanom bebi-plavom 'sting rej' kabrioletu iz 1966. godine – dovoljni su razlozi da uz 'Sugar' ostanete uprkos manama. I ovdje, kao i u mini-seriji 'The Penguin' i u svakom projektu kojeg se dohvati, dokazuje da je jedan od najboljih glumaca generacije. Dok izgovara Džonove dugačke solilokvije, Farel ima neki čudno-pospani, sneni, tužni, sanjarski glas koji se poput onih novoubačenih ilustrativnih prizora kosmosa, planeta i zvijezda – preliva po cijelom ekranu.

Odvojen od prijatelja, željan da riješi oba slučaja, frustriran sopstvenim poštenjem i etičkim kodeksom koji ga sprečava da formira pravu, istinsku vezu s bilo kim (naročito sa 'Zemljankom u nevolji'), pruža seriji melanholični ton koji djeluje mnogo uvjerljivije nego u prvoj sezoni. Autori serije i dalje pretjeruju s ubacivanjem filmskih isječaka; mnogi od njih opet više služe kao puke ilustracije nego što pomažu dubinskom upoznavanju Džonovog karaktera… Opet, scene poput one u 'The Hustler' (Robert Rosen, 1961) u kojoj Pol Njuman igra bilijar ili Bogart boksuje u 'The Harder They Fall' (Mark Robson, 1956), te reference kao što je to svaka koja se tiče klasika 'Casablanca' (Majkl Kertiz, 1942) – zaista u velikoj mjeri dočaravaju njegovo otuđeništvo i osjećaj usamljenosti.

Pitanje imigracije izuzetno je važno za novu sezonu i fino se tematski nadovezuje na jaz između bogatih i siromašnih u fokusu prethodne. Holivudsko licemjerje i foliraža nijesu bili bogzna kako razrađeni, ali recimo da taj 'projekat' i dalje traje i razvija se. I sve ga efikasnije uokviruju urbana ljepota, melanholija i izmaglica neke druge, znatno tmurnije strane Los Anđelesa. Ne moramo ni da govorimo o tome da 'Sugar' i dalje izgleda kao najluksuznija i najukusnija bombonjera s poslasticama od belgijske čokolade. Ovaj noar još je slađi od šećera, a ćudljiviji od vode. Čini se čak da je Protosevič sada mnogo laganiji i sigurniji u sebe; kao da je tek sada (nakon što je pregrmio najzlobnije komentare) u potpunosti prihvatio zacrtani smjer i identitet serije.

„Sugar“ ne može baš svako voljeti. I to je sada, što se njega tiče, sasvim u redu. Znači li to, pak, da bi „Sugar“ mogao da se izbori za svoje mjesto na listi must-watch serija? Pa, teško. Preteško, čak i nemoguće. Farel je magnetičan, ali nema čarobni štapić – ne može da prebriše falinke, niti da u potpunosti sakrije činjenicu da seriji fali aduta. Super je „Sugar“, ali definitivno nije dovoljno sočan koliko to zapravo zahtijeva njegova hrabra i nesvakidašnja premisa.

Opet, iako „must see“ kategorija djeluje nedostižno, daleko od toga da nema prostora za rast i napredak. Onaj saj faj dio, kao što rekosmo, i dalje čeka na periferiji, a na kašičicu servirane informacije o Džonovoj planeti zaista zvuče interesantno. Zašto je samoubistvo tamo baš toliko nezamislivo? Gdje je još bio, što je još vidio? Zar je moguće da mu je i dalje najteže da napusti Zemlju od svih planeta na kojima je bio i s kojih je otišao? To su samo neka od pitanja koja nas zanimaju, a nova se nižu nakon svake epizode. Vidjećemo koliko će daleko biti spreman da ide da bi zaštitio ljude, te koliko je zapravo duboka zavjera protiv njegovog roda…