Ruso i Sloterdajk: Dijagnoza buržoaskog društva

Kada Ruso jednoj pokroviteljki saopštava da će se možda jednom govoriti kako je ona bila bogata i uz to plemkinja, a on ju je ipak volio do groba, tu odzvanja, kako lijepo primjećuje Sloterdajk, glas sentimentalnog plebejca. Ali, sentimentalni plebejac nije samo psihološki tip – to je ekonomski položaj i klasni refleks. Oholost koja milostinju pretvara u svoju velikodušnost takođe je dio poslovnog modela buržoaskog skorojevića.

Petar Sloterdajk bilježi u „Zeilen und Tage“, kako je, nakon susreta s Rusoom, Didro pisao Melhioru Grimu: „Taj čovjek je ludak... čuli su se njegovi krici sve do kraja bašte... Zaista, ruka mi drhti“. Sloterdajk tu scenu čita kao dijagnozu: Ruso je bure baruta na kome počiva svako društvo slobodnih i jednakih. Ovaj izvanredni uvid Sloterdajk je mogao da razvije do potpunog objašnjenja da ga u tome nije sprečavala njegova poznata averzija prema marksizmu.

Da se lišio tog balasta, mogao je da u Rusou vidi sitnog buržuja koji živi od mrvica kulturne reprodukcije, pisca-skorojevića uhvaćenog u klopku pokrovitelja koju ne može ni da prihvati ni da napusti. Pokroviteljstvo i inače funkcioniše kao salon, kao asimetrično davanje, patron daje, a štićenik uzvraća simboličkim kapitalom. Uostalom ni prosvjetiteljstvo, čije je Ruso čedo, nije bilo posebno zainteresovano za socijalnu jednakost. „Mi nikada nijesmo tvrdili“, pisao je Volter, „da prosvjećujemo obućare i služavke“.

Psihološki ekvivalent ove napetosti je resantiman - otuda krici iz dna bašte. Ruso, kao proizvođač duhovne svojine u buržoaskom društvu, prodaje posebnu robu: ideju koja izgleda kao da nema vlasnika, kao da je tu sama po sebi, od prirode. Opšta volja, prirodno pravo, dostojanstvo i sloboda, stečeni samim rođenjem – sve to mora izgledati nadlično da bi vrijedilo na tržištu ideja.

Jer, čovjek koji govori u ime čovječanstva ne može imati cijenu, on sam je inkarnacija vrijednosti čovjeka. Njegova oholost nije ponos – to je brending. Marks je to sjajno pokazao u Njemačkoj ideologiji: proizvođač ideologije reprodukuje klasne odnose tako što ih prikazuje kao njihovu sopstvenu negaciju. Sitni buržuj koji piše Društveni ugovor ne zastupa samo sebe – on zastupa Čovjeka uopšte, a to je najskuplja roba na tržištu.

Takav nadličan pristup je neophodan u svakoj konstrukciji slobode i jednakosti - jer kad se pređe u privatnu sferu, dakle na konkretnu ličnost, onda dobijate nejednakost i ropstvo koje se ne može ukinuti nikakvim „Društvenim ugovorom“. Kao što „Emil“, traktat o prirodnom vaspitanju, ne može da ukine činjenicu da je sam Ruso svih svojih petoro djece velikodušno prepustio domovima za napuštenu djecu, bez mnogo skrupula i to iz uvjerenja da nije sposoban niti pozvan da ih odgaja – opravdanje koje je njegovim protivnicima od Voltera do danas izgledalo kao vrhunac licemerja.

Pisac koji teorijski podiže svu djecu čovječanstva, to u praksi uskraćuje sopstvenoj djeci.