Stoljeće Merilin Monro: Usporedba s Monom Lizom

Ove se godine obilježava stogodišnjica rođenja Merilin Monro. Planetarno popularna holivudska zvijezda, o čijem je javnom i privatnom životu gotovo sve poznato, našla se u fokusu zanimanja svjetskih medija. Iako se već poznato ponavljalo, interes javnosti za fenomen pin-up modela Norme Džin Mortensen, koja se preobrazila u pop ikonu Merilin Monro, nije opao.

Taj fenomen sagledavan je iz raznih domena, od filma i popularne kulture do psiholoških i socioloških analiza, pokušavajući odrediti na čemu se zasniva neupitan status mita Merilin Monro. U kolikoj se mjeri ovaj fenomen odražava u savremenoj likovnoj umjetnosti potvrđuje primjer popart umjetnika Endija Vorhola. Njegovo djelo "Shot Blue Marilyn Monroe", iz 1964. godine, postalo je jedan od najpopularnijih simbola likovne umjetnosti dvadesetog stoljeća.

U savremenom društvu, koje posebno određuje fenomen konzumerizma, pop-art je našao bogato izvorište za svoju umjetnost. Tako su boce Coca Cole, razne konzerve, predmeti praktične upotrebe, stripovi ili posteri, između ostalog, postali elementi nove popart ikonografije. Sve ono što pripada dekoru svakodnevne stvarnosti, gdje mediji igraju snažnu ulogu, Teodor Adorno je nazvao „industrijom kulture“. U toj se stvarnosti eksploatiraju ne samo predmeti masovne potrošnje, nego i zvijezde društva spektakla i glamura, posebno iz svijeta filma. U tom smislu, Merilin Monro postaje svojevrsni proizvod, umjetnička roba koja se uspješno plasira na tržištu.

Promatrano u ovom kontekstu, postavlja se pitanje da li je popularnost jednog umjetničkog djela nužno proporcionalna njegovoj formalno estetskoj kvaliteti ili ta popularnost proizlazi iz kulturnog značenja motiva koji se prikazuje. Smatram da slavi Vorholove popart slike prije doprinosi slava holivudske zvijezde nego izuzetna likovno estetska kvaliteta djela, jer su gledano likovno estetski, u istom rangu ako ne i inventivniji u kreativnom smislu Vorholovi portreti slavnih žena poput Elizabet Tejlor, Tine Tarner ili Brižit Bardo. Do koje mjere industrija likovne pop kulture može profitirati, govori podatak da je na jednoj aukciji u Njujorku 2022. godine, Vorholova slika o kojoj je ovdje riječ bila prodana za tada rekordnih 195 miliona dolara.

Džorž Frej, predsjednik odbora Zaklade Tomas i Doris Aman, izjavio je kako slika Merilin Monro govori o njenoj "neumanjenoj vizualnoj moći u ovom tisućljeću". Ipak, još su znakovitije njegove riječi u kojima ističe kako su "zaboravljene strašne okolnosti njezina života i smrti", te zaključuje da "ostaje samo zagonetni osmijeh koji je povezuje s drugim tajanstvenim osmijehom, onim ugledne dame Mona Lise".

U čistom likovnom značenju umjetničkog djela i njegove slojevitosti, uspoređivati Vorholovu Marilyn Monro, možda i najznačajnije popartističko djelo, s remek-djelom slikarske umjetnosti kakvo je Leonardova Mona Liza Đokonda, veoma je problematično. Međutim, logika kapitala ima jasno koncipiranu strategiju, što u ovom konkretnom slučaju znači da usporedba s Leonardovim najznačajnijim djelom automatski povećava status Vorholove slike. Ako se kaže da su Mona Liza Đokonda i Merilin Monro usporedive kao kulturne ikone, to samo govori o tezi, odnosno o recepciji i društvenom statusu slike.

Obje slike su postale paradoksalno kazano mnogo više od umjetničkog djela. One u ovakvom kontekstu nadilaze sebe, što znači da nastavljaju egzistirati kao globalno prepoznatljivi simboli, kao opšta mjesta u istoriji umjetnosti. Međutim, kada se pređe s razine kulturnog mita na razinu samog portreta i počne govoriti o srodnosti njihovih osmijeha, tada se ulazi u područje gdje su razlike mnogo veće od sličnosti. Đokondin osmijeh nastao je kao rezultat posebno složenog slikarskog procesa koji i danas izaziva interesovanje stručnjaka i ljubitelja umjetnosti. Neodređenost osmijeha Mona Lize proizlazi iz načina na koji je njeno lice slikano, kako je modelirano suptilnim prelazima tonova, onim leonardovskim sfumato postupkom, što posebno doprinosi sugeriranju psihološke ambivalentnosti izraza mlade renesansne gospe. Niti stručnjak niti promatrač slike ne može sa sigurnošću reći što Đokonda osjeća, kome se tajnovito smješka podjednako usnama i očnim kapcima. Upravo iz takve neodređenosti nastaje taj opštepoznati osjećaj misterija.

Kod Vorholove Merilin Monro situacija je bitno drugačija. Lice holivudske zvijezde nije tretirano kao psihološka studija osobe, kao umjetnikov pokušaj da izrazi nešto od tajne bića tragične heroine. Slikarskim postupkom, tipičnim za Vorhola, umjetnik je odabrao fotografiju slavne glumice i tehnikom sitotiska prenio je na platno, intervenirajući dodatno kolorističkim akcentima. Na ovaj način, Vorhol reprodukciju medijske slike pretvara u ikonu pop-kulture. U duhu popartističke estetike, psihološko nijansiranje glumičinog portreta nije u središtu Vorholovog načina izražavanja. Takođe, slikareva izjava: "Razlog zbog kojeg slikam na takav način leži u tome što želim biti stroj", dodatno naglašava ovu ideju.

E.L. Smit u jednom tekstu o ovom umjetniku navodi: "Nije sigurno je li Vorhol osobno intervenirao u izradi slika koje izlaze pod njegovim imenom, jer je uvjeren da umjetnost mora imati podjednako značenje anonimnosti, kao i život oko nas". Vorhol svjesno reducira individualnost i pretvara osobu u znak masovne kulture. Zbog rečenog, teško je prihvatiti Frejovu tvrdnju da postoji stvarna srodnost između osmijeha Mona Lize Đokonde i Merilin Monro. Ako promatrač Vorholove slike vidi u glumičinom licu tugu, krhkost bića ili slutnju tragedije, to proizilazi iz njegova poznavanja životne priče nesretne zvijezde, a ne onoga što je Vorhol izrazio njenim portretom.

Na kraju, Mona Liza Đokonda i Merilin Monro se mogu samo uspoređivati kao umjetnička djela u kontekstu globalnih simbola, a ne u kontekstu umjetničkih koncepcija, jer se zasnivaju na radikalno drugačijem načinu izražavanja. Zato Frejeva usporedba može biti održiva samo na jednoj razini, ali ne i na drugoj. U kontekstu savremenog društva liberalnog kapitalizma, u spektakularnim aukcijama ostvaruju se senzacionalni rekordi prodaje umjetničkih djela u milijunskim ciframa, kao što je bio navedeni slučaj sa "Shot Blue Marilyn Monroe", što je automatski izazvalo pozornost svjetske javnosti. U smislu materijalnog vrednovanja najpopularnijih dama u istoriji umjetnosti, razlike su također bitne. Osmijeh Vorholove Merilin Monro kao ikone pop-arta može varirati, zavisno od aktuelnog trenda ili duha vremena, dok osmijeh Leonardove renesansne gospe Mona Lize ostaje neprocjenjiv. Zato se Đokonda i danas spokojno smješka milionima posjetitelja pariškog Luvra. Izložena iza neprobojnog zaštitnog stakla, čini se kao da nas posmatra s onu stranu života.