Eros prema onom što nas prevazilazi: Smisao ljubavi i života

Ako je smisao ljubav, onda je sve što je ne-ljubav besmisleno. Svi ratovi, nasilje i zlo radikalno nas odvaja od ljubavi, načina smislenog prisustva u ovom svijetu.

Pa, ipak naposljetku treba potencirati shvatanje ideje smisla povezane sa ličnim iskustvom. S jedne strane, to je razumijevanje svrhe u stvarima na nivou intelekta, a s druge osjećaj ljubavi kao cilj života. Čovjek je jedino biće na planeti koje postavlja problem smisla, i sopstvenog i uopšte, ima volju za smislom, eros prema otkrivanju smisla, bez čega ljudski život prestaje da ima dublju razložnost i opravdanje.

Smisao je vezan za svakog čovjeka ponaosob, predstavlja njegovo lično iskustvo i odgovor u kojem se sjedinjuju znanje i vjera, filozofska moć apstrakcije, intelektualna radnja razuma i naše emocije, cjeloviti doživljaj svijeta u kojem prepoznajemo da naša egzistencija ima ili nema značenja. U stvari, svako od nas treba da pronađe vlastiti odgovor, pojedinačnu svrhu ne kao apstrakciju već živo - djelatno iskustvo, jer smisao je neprenosiv, i tako samostalno izabere rješenje, doživi unutrašnji preobražaj, uspostavi ciljeve za koje se treba smisleno založiti.

Smisao je radost. Smisao je ljubav. Smisao je skopčan sa doživljajem svijesti koja posreduje između spoljašnjeg svijeta i unutrašnjih reakcija, u kojima se otkriva dublji značaj sopstvene egzistencije, stvara uzročna veza između ideje smisla, slobode i odgovornosti. Pokrećemo tako eros prema saznanju, moralu, ljubavi prema življenju.

Smisao je naše usavršavanje, prije svega unutrašnji duševni preobražaj, rad na estetskom, etičkom i religioznom oblikovanju ličnosti i kretanje prema sve višim oblicima uobličavanja naših ličnih potencijala i kapaciteta da usvajamo vrijednosti koje su utkane u umjetnosti, religijskim predstavama i simbolima, mitskim slikama, ali i naučnim znanjima i rezultatima zasnovanim na egzaktnim dokazima.

Smisao, u tom kontekstu, nije statična i jednoznačna, višeslojna kategorija, do njega se dolazi, on se osvaja na putu osmišljavanja i davanja razloga za sopstveno bitisanje. Smisao je proces. Smisao je razlog za kretanje. Smisao je ono što na početku i na kraju dobija. Nije jedinstven i jednostavan.

Smisao je svrha života. Smisao je nada. Smisao je izazov - potraga - za smislom. Smisao je žudnja - eros duše prema onom što prevazilazi naše uske zemaljske horizonte. Ako bismo pokušali da našim jezikom i pojmovima definišemo šta je smisao, najsmisleniji odgovor je: Smisao je ljubav, ali ljubav ne kao osjećanje ploti, ljubavni zanos prema drugom ljudskom biću, već ljubav kao unutrašnja sadržina u duši, njeno cjelovito osjećanje da u svemu što jeste prebiva smisao.

U jednom filmu Felinija, romanima Dostojevskog, Njegoševoj Luči, Bahovoj muzici, Leonardovoj Mona Lizi, Gaudijevoj arhitekturi, takođe u ljepoti prirode i njenim pojavama, ljepoti svijeta koliko i ljepoti ljudskog lica, moralnom zakonu koliko i piramidama u Gizi, ili filozofskim učenjima i poeziji drevnih civilizacija, prebiva ljepota smisla. Sve to udivljuje čovjeka, ispunjava smislom, inspiriše ljubav prema sopstvenom životu, daje nadu da pomišljamo o nečem Velikom, nepoznatom transcendenciji u kojoj se nalazi porijeklo i krajnja izvjesnost našeg postojanja.

Ako je smisao ljubav, onda je sve što je ne-ljubav besmisleno, svi ratovi, nasilje, zlo, ono što nas radikalno odvaja od ljubavi, načina smislenog prisustva u ovom svijetu. Prema tome, smisao treba shvatiti u suprotstavljenju besmislu nasilja, razaranju ljudske ličnosti, međusobnom ugrožavanju, nesreći, uništavanju našeg dostojanstva, manipulaciji svega onoga pred čim blijedi ideja smisla.

Smisao znači pročišćenje našeg duševnog života, moralna i duhovna katarza, kako bismo prepoznali ono što nas prevazilazi u nama na uzvišeniji način. S razine takvog razumijevanja osuđujemo svaki oblik nasilja, naročito onog koji se mogao izbjeći, i zavisi od našeg miješanja u tokove istorije ili prirodne procese.

Kako možemo očekivati da se moralno ponašamo, saosjećamo, a da nemamo ideju smisla pred sobom, izbjegnemo ravnodušnost na sva poniženja i naše materijalističke civilizacije? To rđavo shvatanje standarda koje dolazi iz idolatrije materijalnom udaljava nas od svega što je smisleno, humano i plemenito u ljudskoj vrsti.

Duhovno je daleko viši oblik postojanja od materijalnosti, dublje shvatanje sopstvenog života i cilja postojanja, dublje shvatanje ljudske civilizacije i njene svrhe, to je jedan osobeni način gledanja na život koji nas podučava o njegovim vrijednostima, to je postulat smisla koji je duboko antropocentričan, mogućnost da budemo duhovniji nego što jesmo i da stvarno imamo budućnost.

Zašto živimo? To je centralno pitanje u kojem se osvjetljava naš refleksivni odnos prema postojanju, izlaganje sopstvenog bića u potrazi za racionalnim odgovorom, što ne može biti bez odjeka na naše moralno ponašanje, odgovornost i slobodu.

Život koji ima smisao treba da postane lični stav kojim potvrđujemo da naš vlastiti život ima smisao, istovremeno je vjera u dobro, poredak, otvara nadu, budi naše stvaralačke potencijale, utiče da ne budemo ravnodušni, čini da čovjek jeste ne samo ono što stvarno jeste, već i ono što bi trebao da bude.

Ne samo zato da gledamo na smisao s optimizmom, već da bismo došli do toga da samo na taj način gledamo, jer smisao se dobija kroz odnos s drugim, komunikaciju sa svijetom koji je nužno smislen, relaciju i opštenje, koje je moguće jer postoji podudarnost između našeg mišljanja i svijeta, smisla u nama i smisla oko nas, cilja egzistencije u najopštijem značenju.

I dok budemo kao ljudska vrsta to mogli da izražavamo u umjetnosti, nauci, mitu, filozofiji ili religiji, da zauzimamo različita stanovišta, stvaramo i saznajemo, u jeziku, slici, simbolima, idejama ili predstavama, život, a i mi sami, imamo duboki smisao i s ove i s one strane postojanja.

Na kraju, smisao je složeni pojam, uključuje naše unutrašnje raspoloženje, emocije, motivaciju, volju, intelekt i naše spoznajne moći, stvaralaštvo i sveobuhvatno osjećanje razložnosti postojanja, njegovu svrhovitost, i uklopljenost u stvarnost koja je umna - logosna, s kojom je moguće uspostaviti relaciju i spoznavati je. Sve to različito sliva se u jedinstvo smisla, unikatnost u kojoj se zari smisao, neizreciv i nesaznatljiv, nadpajaman i neiskaziv jezikom.

Smisao je termin koji imenuje našu vjeru i ljubav prema sebi i drugom, uslov je komunikacije i njen najdublji razlog, znanje da je egzistencija smislena, jer u njoj prebiva nevidljivi smisao kao dokaz da je to nevidljivo - duhovno u temelju postojanja.