Božidar Proročić: Legende i priče sa Lovćena (II): Markova duša i vila sa Štirovnika

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi - Lovćenu.

Legenda o bijelom volu sa Konjskog: Rezervat bukovih sastojina Konjsko na području NP 'Lovćen' predstavlja jednu od najljepših destinacija koje ostaju sakrivene u stoljetnim bukovim šumama. U prošlosti su na području Malog i Velikog Konjskog mještani podlovćenskih, ali i budvanskih sela Maina, Pobora, Stanjevića, Zečeva Sela u sklopu ove prostrane vrtače čuvali svoja stada. Malo i Veliko Konjsko su bili poznati po mnogobrojnim krdima volova koja su tokom ljetnjih mjeseci pa do prvih snjegova boravila na ovim prostorima.

Jednu od drevnih legendi o bijelom volu smo zapisali. U prošlosti su volovi činili bogatstvo svakog domaćinstva, s njima se oralo i njima se trgovalo. Koliko si imao volova, toliko si bio bogat. Volovima je bilo neophodno obezbijediti dobru ispašu kako bi s jeseni neki od njih bili prodati. U samom podnožju Velikog Konjskog, zajedničkim radom pastira sa Lovćena i iz budvanskih sela, podignuta je omanja kamena kuća (koliba) prekrivena slamom u kojoj je po jedan čobanin boravio po petnaest dana, davao so volovima jednom sedmično i čuvao ih.

No, Veliko Konjsko u toku ranih ljetnih mjeseci su znale da zahvate jake kiše, oluje i nevrijeme, a gromovi su tu bili kao nigdje na ovim prostorima. Noći su bile tihe i mirne, samo bi zavijanje vukova i jaki vjetar povremeno remetili taj mir. Marko je bio siroče kome su roditelji rano umrli. Čuvajući povremeno krda volova uspijevao je sebi da obezbijedi malu zaradu, ali za njegov život dovoljnu.

Jedne takve kasne oktobarske noći Marko je uz ognjište čuo zavijanje vukova koji su bili sve bliže i bliže krdu volova koje se bilo jako uznemirilo. Počela je jaka mećava. Marko se brzo obukao i izašao u sniježnu mećavu s upaljenim lučem. Vukovi su bili sve bliže. Marko se približio krdu volova. Od jake mećave nije više vidio svoju omalenu kamenu kolibu. Izgladnjeli vukovi su uspjeli da izdvoje vola iz krda i da ga napadaju sa svih strana. Marko je glasno vikao, ali se njegov glas nije čuo u toj sniježnoj noći.

Mećava je trajala čitavu noć, a pastir Marko je nestao u tom strašnom sniježnom vrtlogu. Svanuo je novi dan, stoljetne bukve su bile okovane ledom i snijegom. Veliko Konjsko je bilo prekriveno visokim sniježnim pokrivačem. Iz Pobora je, zajedno sa još desetak pastira, krenuo Niko, vidno zabrinut kako će izaći na planinu. Dok su konji krčili put prema padinama Lovćena, pastiri su se pitali kako je Marko i kako je proveo ovu noć.

Nakon više sati probijanja kroz sniježne smetove, stigoše pastiri na Veliko Konjsko. Uđoše odmah u kamenu kuću (kolibu), vidješe da nema Marka dok su na ognjištu isijavale posljednje iskre žara. Izađoše ispred kolibe i počeše da ga dozivaju. Nažalost, od Marka nije bilo ni traga ni glasa. Uznemireni pastiri čitav dan su tražili tragove od Marka, ali ih nigdje nije bilo. Na jednom malenom uzvišenju pastiri su pronašli ostatke od jednog vola nakon vučjeg pira. Uplašeni pastiri su pomislili da je Marko postradao. Čitav dan proveli su u potrazi za Markom, ali ga nijesu uspjeli pronaći.

U popodnevnim časovima počeo je opet snijeg da pada. Pastiri iz Pobora su svoja krda volova polako spuštali prema svojim posjedima zabrinuti za Markovu sudbinu. Stiglo je rano proljeće, pastiri s Pobora su izašli na Veliko Konjsko, pridružili su im se pastiri sa Lovćena sa svojim volovima. Dogovorili su se da po dva čobanina, jedan iz Pobora i jedan sa Lovćena, čuvaju zajedno volove tokom ljetnjih i ranih jesenjih mjeseci kako bi krda bolje sačuvali, ali i kako bi pazili jedan na drugoga.

Svi su govorili o nestanku Marka te kasne jesenje noći. Ljetnji mjeseci su prolazili, stigla je polako jesen. Krsto iz Pobora i Petar s Lubenica, katuna Bjeloša, su razgovarali o svojim porodicama te kasne septembarske noći uz toplinu ognjišta i zvuke frule. Počeo je da duva snažan vjetar. Osjetili su neku jezu u sebi. Izašli su ispred kolibe da vide krdo volova. U daljini su čuli glasno rikanje vola. Izbrojali su volove i bili su iznenađeni otkuda se čuje rika vola koji nije njihov. Krenuli su s upaljenim petrolejskim lampama prema toj rici.

Na malo većoj udaljenosti od sebe vidjeli su potpuno bijelog vola koji je bio veći od svih onih koje su oni držali. Uplašeni su krenuli unazad, a bijeli vo je nestao u noći. Kada su se vratili prema svom krdu, počela je jaka kiša i oluja. Krsto i Petar su brzo ušli u svoju malenu kolibu. Munje su parale nebo, a gromovi udarali po Velikom Konjskom, kiša je jako padala čitavu noć, dok se magla povijala po čitavom polju. Krdo volova je ujutro bilo na broju i sačuvano od nevremena. Nekoliko dana kasnije Krsto i Petar su opet čuli riku vola koji nije bio njihov. Brzo su u noći izašli i krenuli prema rici koja je parala njihove uši, a u kosti unosila strah.

Opet su na priličnoj udaljenosti, na tren, vidjeli bijeloga vola koji je nestao u noći. Kada su se vratili prema kolibi, zahvatilo ih je nevrijeme praćeno jakom sniježnom mećavom. Jedva su uspjeli da uđu u svoju kolibu. Kada su sjeli pokraj ognjišta, razmišljali su o tome što se desilo te noći i nijesu mogli da zaspu. Kada su mještani podlovćenskih sela i Pobora došli da razdvoje svoja krda i da ih vrate na svoje posjede, ispričali su ovu priču drugim pastirima.

Legenda dalje kaže da se bijeli vo pojavljivao na Velikom Konjskom da bi predskazao dolazak nevremena, oluja, mećava, gromova, vjetrova ili vukova. Pastiri su govorili da je to Markova duša koja luta noćima i na taj način čuva druge pastire i stada od stradanja. Mnogi, koji su čuvali stada, su svjedočili o tome. I danas, kada se brojni planinari i turisti zadese, tokom ljetnjih mjeseci, na Velikom Konjskom, pa se iznenada nađu u magli ili nevremenu, svjedoče o tome da su čuli riku vola u daljini. Legenda o bijelom volu i dan-danas živi među mještanima ovih podlovćenskih sela kao sjećanje na jedan život na planini i njenim katunima.

Gorska vila sa Štirovnika i crnogorski vojnik: Vile su svoj mir pronalazile na padinama Lovćena, Štirovnika, Malog i Velikog Bablja, Goliša, Krsca, Dubokog dola itd. One vjekovima žive u pričama mještana podlovćenskih sela. Pamte se priče o vilama koje su tokom dugih ljetnih, ali i zimskih mjeseci, noćima obilazile stada ovaca i pastire s Kuka, Dolova, Vučeg dola, Majstora, Bižaljevca, Maroša dola, Malog i Veljeg Bostura, Podjezerca itd.

Vile stanuju u brojnim pećinama Lovćena i do dan-danas čuvaju ovu svetu planinu. U predanjima stanovnika podlovćenskog krša rijetki su oni koji su imali susret sa vilama. Uglavnom je to bilo kada su bile velike opasnosti i stradanja. Jednu od takvih legendi po prvi put publikujemo.

Godine 1916. Crna Gora se nalazila pred neposrednom ratnom opasnošću. Kralj i gospodar Crne Gore Nikola I Petrović Njegoš je mobilisao crnogorske snage u odbrani Lovćena od Austrougarske monarhije. Vjerovao je u snagu svoje malene vojske, ali je vjerovao i u vile. Njegova pjesma 'Pjesnik i vila' ima sljedeće stihove i obraćanje vili: 'A znaš kad se bratimismo na Crkvine kod izvora svjedok nama bješe Lovćen i Štirovnik iznad mora…'

Petar Jokov bio je naočiti mladić koga su roditelji dobili poslije dugo godina iščekivanja. Rodio se na katunu Kuk đe je i odrastao zajedno s drugom djecom. Od rane mladosti je čuvao stada ovaca. S Kuka je njegov pogled bio često uprt prema Štirovniku, ali i Jadranskom moru. Ta ljepota ga je opijala i nadahnjivala. Nije znao da će dani njegovog srećnog djetinjstva uskoro biti završeni i da će, kao golobradi mladić, morati da uzme pušku u ruke za odbranu Lovćena.

Stigla je depeša od ministra crnogorske vojske da svaki vojno sposoban muškarac mora stati u odbranu Lovćena i Cetinja. Ostarjeli roditelji molili su Petra da ga sklone jer je on jedini nasljednik njihove loze, da je mlad i da će ga njegov ostarjeli otac Joko zamijeniti na frontu. Petar je to odbio.

Napad i nastupanje austrougarske vojske prema Lovćenu započeo je u ranu zoru 8. januara 1916. godine, po frontu dugom desetak kilometara vazdušne linije u pravcu Solar – Mina Kuku odakle je branio svoje rodno ognjište i Lovćen. Zimsko vrijeme, Austrougarska se probija, tuče njena ratna mornarica crnogorsku vojsku po padinama Lovćena i samom Lovćenu. Petar sluša komandu crnogorskih oficira, gine se. Crnogorska vojska se povlači k Cetinju. Petar ne želi da odstupa.

Magla je prekrila Kuk, čuju se povici austrougarskih oficira i vojnika. U jednom momentu topovska granata pada u neposrednoj blizini Petra, ranjava ga. Magla, barut, leševi oko njega. Čuju se povici njemu nepoznati. Pomislio je da mu je kraj. Pred njegovim licem, u toj magli, pojavi se anđeoski lik vile i Petar tada sklopi oči.

Poslije nekoliko dana Petar se probudio, bio je sakriven u jednoj pećini u gustoj šumi na katunu Bižaljevac ispod samog Štirovnika. Pastiri koji su tuda čuvali ovce ispričali su mu da su ga slučajno pronašli u toj pećini. Petar Jokov se poslije više mjeseci oporavio i vratio se na svoj Kuk. Ovu priču prenio je svojim potomcima i ona se prenosi i dan-danas kao svjedočanstvo o vili sa Štirovnika.

(Nastaviće se)