Četvrta sezona serije 'From' — razočaranje ili napredak?

Vjeruješ da će biti dobro, jer si uložio. A što je ulog veći, to ti je teže da odeš. To je, na kraju, jedini iskreni utisak koji ostavljaju nove epizode: uloženo vrijeme koje ti niko neće vratiti. Gledanje jedne vrste serija postepeno prestaje da ima ikakve veze s uživanjem. To je slika žvake zalijepljene za đon na vrelom podgoričkom betonu, dok goriš na 50 stepeni. Mrsko ti je da se sagneš i da je odlijepiš, pa nastaviš da hodaš i gnječkaš je, čekajući da sama spadne. A ne spadne, nego je poneseš i kući. Vučeš je za sobom i praviš se da je sve u redu, jer da nije, morao bi njome da se pozabaviš. E, tako sam odgledala četvrtu sezonu serije 'From'. Ne zato što me je držala, nego zato što mi je bilo mrzno da priznam da me više uopšte ne drži. Ni kapi.

Ako hoćete precizniju dijagnozu: poslije ovakvih serija osjetite se kao partner koji ne može da izađe iz toksične veze jer više vjeruje obećanjima nego onome što vidi svojim očima. Ili, da ostanemo na domaćem ili ličnom terenu - kao glasač Ure poslije izbora. U stvari, kao pristalica bilo koje partije bilo đe, onog jutra kada zastave prestanu da vijore na vjetru pobjede ili borbe, a ostanu samo tišina i neki račun koji oduva vruć vetar. Vjeruješ, jer si uložio. A što je ulog veći, to ti je teže da odeš. To je, na kraju, jedini iskreni utisak koji ostavlja četvrta sezona serije 'From': uloženo vrijeme koje ti niko neće vratiti.

Da budemo pošteni, serija ima svoju priču i umije da prestravi. To smo bar osvijestili još od prvog kucanja na prozor i noći kada odrasla osoba, koja je gledala prvu epizodu, s mukom odluči da uveče stane pored prozora i pogleda napolje. Što je neđe i bilo slatko i nostalgično, jer smo se mraka i odlaska u toalet uveče nakon strašnog filma bojali još kao đeca. U finalu ima krvi i napetosti u dužim sekvencama koje nijesmo vidjeli još od prve dvije sezone: Mari koju Smajli raspara, Elgin kojeg Sofija ubije pošto odbije da joj se priključi, Fatima koja se pretvara u čudovište da bi zadržala druga čudovišta. I ovo je možda jedna divna stvar, sasvim ljudska i realna, svjesno žrtvovanje sebe do u beskonačnost da bi odbranio druge. Čojstvo.

Nažalost, sve ove epizode mogle su da naguraju u cijelih pet. Problem je u svemu onome što ih okružuje. Kreator Džon Grifin postao je majstor u postavljanju putokaza koji ne vode nikud baš u ovoj četvrtoj sezoni. Jezero suza najavljeno svečano, gotovo kao zavjet, ipak je riješeno usput, kroz lutke koje opet nekoga ubiju. Krv čovjeka u žutom u domaćoj rakiji Viktorovog oca; tjeranje da se popije voda; gestovi, postupci i uloge koje se dodjeljuju likovima a potom ostavljaju da vise u vazduhu sa sve nijemim obećanjem da ćemo naredne godine sve odgovore i razrješenja viđeti na buljuk.

Svaki fanatik za serije s misterioznim zapletima mora se osjetiti uvrijeđeno. Jer misterija nije isto što i zbrka. Misterija pretpostavlja da neko, negdje, zna odgovor i da ga čuva za pravi trenutak. Zbrka je kada ni autor nije siguran je li pošao ili je došao. I tu dolazimo do srži problema. Nova sezona serije 'From' je završena, a mi nijesmo postali mnogo mudriji nego prije četiri godine. Nije problem u tome što serija traje. Filmofili i serijofili imaju strpljenja, ako ga iko ima. Putovali smo decenijama kroz Tolkinove svjetove i nijesmo se bunili. Čekali smo 'Game of Thrones', pa 'House of the Dragon', ali nekako smo osjećali da nas produkcija ipak voli i poštuje. Shvatili smo da je 'From' priča o putovanju i procesu, gledali smo, putovali, izdržali. Problem, dakle, nije dužina.

Problem je odnos prema gledaocima - potcjenjivački, bahat i podrazumijevajući. Često nije važno što je rečeno, nego kako je rečeno. A 'From' nam je ove sezone rekao: strpi se, sjedi, čekaj, ne pitaj previše. Ako budeš dobar, povešću te na sladoled. Ono što se prodaje kao 'veliko finale' ipak nije nikakvo finale, nego retrospektiva provučena kroz sito (ne)strpljenja gledalaca. Sve što se ove sezone reklo moglo je da stane tačno u pet epizoda. Ostalo je vata, ponavljanje, vrćenje ukrug, likovi koji jedni drugima stoti put govore iste rečenice, ista pitanja, iste sumnje, dok se kreator i njegov tim prave da im priča napreduje. Pa onda, kada ostane još malo vremena, sve se naprasno sruči u posljednju epizodu, kao da je neko tek tu shvatio da treba nešto da se desi.

Najtužnije je što je serija koja je počela kao isprave jezovita postala karikatura i parodija sebe. Strah je zamijenila navika. Tamo gdje su nas prve sezone držale budnim, četvrta uspavljuje, pa u posljednjih pola sata budi naglo, kao slučajno navijen alarm. Doduše, to i jeste zamka koju kreator serije sam postavlja; likovi ponavljaju - ovo mjesto tjera ljude da vjeruju u laž. Možda je baš to poenta: da i mi, gledaoci, postanemo ti stanovnici, zarobljeni i izmanipulisani, primorani da vjerujemo u obećanja koja nikako da se ispune. Ipak, ta rečenica ne opravdava sporo, razvučeno pisanje; ako je manipulacija namjera, morala je da bude pametnija od nas, a ne dosadna.

A pravu potku serije, da budemo pošteni, ionako ne nosi ta jedna replika. Misterija nije isto što i zbrka - neka to neko javi kreatoru serije. Ko god je iznad kreveta imao onaj hvatač snova, indijanski talisman koji treba da zaustavi more dok spavamo, prepoznaće u talismanima ove serije istu zamisao: oni stanovnike ne čuvaju samo od čudovišta, nego od toga da realno umru od najgroznije noćne more - od zatvora iz kojeg se ne može pobjeći a da se ne pogine ili ne poludi. Svaki pokušaj bjekstva je sigurna smrt ili ludilo. To je, ako se zamislimo, naš svakodnevni život. Iz dana u dan ponavljamo upravo ono od čega bismo htjeli da pobjegnemo, a nemamo snage da se popravimo. Patnja u toj seriji nije dekor; istinska je i stvarna.

I tu kreator pravi najhrabriji potez - odbija da 'From' bude samo mora izgubljenih ili onih u komi. Umjesto toga poručuje nešto neugodnije: da je karma kučka, da je važna i da ti nijedna sljedeća inkarnacija neće pomoći ako se ne suočiš sa sobom. Prvo sa sobom. Jer bez te pobjede nema dobrog života. Uči nas kreator ove priče i o zajednici - da je ponekad dovoljan mali, nevidljivi, naizgled beznačajni čovjek da bude ona rupica kroz koju voda razbije cijelu branu. I da snovi ne ostaju snovi: ono najintimnije u nama prati nas kada se probudimo i izađemo u svijet, kao odijelo Čovjeka u žutom koje skidamo i oblačimo, a da često nijesmo ni svjesni kada smo ga obukli. I baš zato boli. Jer kad priča ima ovakvu kičmu, aljkavost nije sitnica nego izdaja. Praznoj seriji koja se vrti ukrug lakše bi se oprostilo, jer od nje se, realno, ništa i ne očekuje. 'From' ne može da dobije oprost, jer njen tim zna i može više. Ne vičeš glupanu koji ne zna da radi posao, nego pukneš na nekog pametnog koji može a neće. Potcjenjivanje gledaoca utoliko je teže što dolazi od autora koji očigledno imaju šta da kažu, ali biraju da to urade oholo i s visine.

Pa ćemo tako mi, zaglavljeni u toksičnoj vezi, i ti nesrećni stanovnici dočekati i petu sezonu koja je najavljena kao posljednja. Dogodine u Fromu. Čekaćemo je kao što ogrezli zavisnik čeka dilera. Od pete sezone ne očekujemo da bude dobra; dovoljno je da stvarno bude posljednja. I da producenti serija 'From' i 'Lost' čitaju što su sami napisali. Za kraj treba imat’ herca, da ne kažem što drugo.