Novi album Stonsa "Foreign Tongues": Osamdesetogodišnjaci i dalje odbijaju da uspore

„Foreign Tongues“ pojavio se kao jasan odgovor na pitanje kuda ide muzička karijera tock legendi u devetoj deceniji žovota i donosi nemiran, energičan rok album muzičara koji, uprkos svemu što im je vrijeme oduzelo, koji ne trče posljednji krug, niti zbirku recikliranih uspomena, već djeluju fascinirano jednostavnim uzbuđenjem zajedničkog stvaranja buke.

Omot albuma možda ne spada među najbolje umjetničke radove Stonsa, ali bilo bi pogrešno suditi o ovom izdanju na osnovu pakovanja. Već kada se začuje uvodna gitara pjesme „Rough and Twisted“, poznati svijet benda odmah se vraća i to uz bluz kao temelj, gitare koje se međusobno nadmeću i glas Mika Džegera koji zvuči kao glas čovjeka mnogo mlađeg od njegovih stvarnih godina. To je i dalje najviše zapanjujuća stvar kod albuma “Foreign Tongues”. Zvuče kao bend koji nikada nije ni pomislio da ode, a ne kao bend koji pokušava da dokaže da i dalje pripada.

Nakon albuma “Hackney Diamonds” iz 2023. godine, njihovog prvog albuma autorskog materijala nakon 18 godina, bend je lako mogao ovaj period da pretvori u posljednju proslavu sopstvene karijere. Umjesto toga, napravili su još jednu ploču koja gleda naprijed, a ne unazad. Taj instinkt je oduvijek bio dio njihovog DNK. Stonsi su opstali zato što nikada nijesu dozvolili da ih sopstvena istorija zarobi. Usvajali su bluz, soul, disko, pank, novi talas i savremenu produkciju, a da pritom nijesu izgubili opasnu jednostavnost koja ih je proslavila. “Foreign Tongues” nastavlja tu tradiciju.

Album je brzo snimljen u londonskom studiju Metropolis sa producentom Endruom Votom, a koristi mu osjećaj hitnosti. Nema mnogo ukočenosti koja ponekad opterećuje kasne albume legendarnih izvođača. Izvedbe djeluju živo, gotovo nestrpljivo. Zvuči kao da su muzičari ušli u studio svjesni da nemaju neograničeno vrijeme i odlučili da svaki trenutak iskoriste. Uvodni dio albuma posebno je snažan. “Rough and Twisted” donosi bluzersku razmetljivost, dok “In the Stars” nudi jedan od najvećih refrena na albumu. To je tip pjesme koji podsjeća zašto su The Rolling Stones postali institucija stadionskog roka.

Džegerov glas ostaje velika misterija. Poslije hiljada koncerata i više od šest decenija opterećenja, čuvena hrapavost je i dalje tu, izoštrena godinama. Kit Ričards i Roni Vud ostaju savršena ravnoteža baš zbog toga što ne sviraju kao muzičari koji pokušavaju da pronađu svoje mlađe verzije. Njihove gitare su opuštenije, prljavije i instinktivnije, zasnovane na osjećaju, a ne na tehničkom pokazivanju, što je oduvijek bila najveća snaga benda koji je oduvijek shvatao da velika rok pjesma rijetko zavisi od savršenstva.

Dolazak Stiva Džordana za bubnjeve takođe je promijenio energiju benda. Preuzeti mjesto Čarlija Votsa nikada nije bio lak zadatak, ali Džordan donosi snažniji, agresivniji ritam. Pjesme poput “Side Effects” i “Hit Me in the Head” imaju koristi od te dodatne energije koja gura cijeli bend naprijed. Ipak, najbolji trenuci albuma nijesu nužno i najglasniji. U pjesmi “Some Of Us”, Ričards donosi svoju tradicionalnu kasnonoćnu ispovijest, a njegov istrošeni glas nosi više emocija upravo zato što u sebi nosi tragove vremena. To je podsjetnik da najveće oružje Stonsa nikada i nije bila mladost, već karakter.

Taj osjećaj razmišljanja o prošlosti prisutan je kroz cijeli album. “Back In Your Life” zatvara ploču uz gospel uticaje i pitanja o završecima, dok “Ringing Hollow” usmjerava pažnju na aktuelno političko raspoloženje u Americi. The Rolling Stones nikada nijesu bili protestni bend u tradicionalnom smislu, ali kada komentarišu svijet oko sebe, to obično rade sa više ličnosti nego propovijedanja.

Među oštrijim trenucima albuma nalazi se kritika Ilona Maska u pjesmi “Mr Charm”, dok se druge pjesme bave temama moći, neizvjesnosti i osjećajem da se poznate institucije mijenjaju do neprepoznatljivosti. Spisak gostiju je impresivan: Pol Makartni dodaje bas gitaru u pjesmi “Covered In You”, Robert Smit iz benda The Cure doprinosi na nekoliko numera, Stiv Vudvud svira klavijature, a Čed Smit iz Red Hot Chili Peppersa učestvuje u snimanjima. Čarli Vots se takođe pojavljuje na posljednjem snimljenom materijalu, stvarajući posebno emotivnu vezu sa prošlošću benda.

Ipak, gosti nijesu razlog zbog kojeg “Foreign Tongues” funkcioniše. Oni su samo ukrasi oko centralne činjenice: sami The Rolling Stones ostaju razlog zbog kojeg ih ljudi i dalje slušaju. Album nije bez mana. Obrada pjesme Ejmi Vajnhaus “You Know I’m No Good” djeluje nepotrebno, a omaž Čaku Beriju “Beautiful Delilah” više je znak poštovanja nego zaista neophodan dodatak. Neke saradnje obećavaju više nego što isporučuju.

I dok “Foreign Tongues” sadrži nekoliko odličnih pjesama, ne donosi novi monument ravan najvećim klasicima benda, ali to možda nije fer standard. Malo je izvođača u istoriji muzike koji su stvorili katalog sa kojim će se svaka nova pjesma neizbježno porediti. Važno je naglasiti da “Foreign Tongues” nije album izgrađen samo na reputaciji, već da ima ritam, ličnost i iskreno uzbuđenje i da Stonsi zvuče kao bend koji je i dalje zainteresovan za mogućnosti rok muzike, a ne samo za očuvanje sopstvenog nasljeđa.

Stonsi su sada dovoljno stari da su mogli postati samo legenda. Umjesto toga, ostali su nešto mnogo zanimljivije, a to je bend koji i dalje radi. Možda je upravo to njihovo najveće dostignuće. Poslije više od šezdeset godina, Mik Džeger, Kit Ričards i Roni Vud i dalje zvuče kao da žele da sviraju. Gitare i dalje pucketaju, pjesme se i dalje kreću, a magija nije nestala, samo je naučila kako da stari.

Ocjena: 9,5/10 (samo zbog obrada bez kojih se moglo).