Vitomir Vito Nikolić – Umjesto molitve za daleku

Ponekad, davna, sjetim te se, a nešto toplo zasja u duši kao od dobre stare pjesme što se slučajno zapjevush.

Gdje li si noćas, ti daleka, da li si negdje svila dom, ili još uvijek, ko nekad, lutaš po noćnom Beogradu?

Da li još tražiš onog čudnog, onog iz tvojih snova vrelijh, koga si tražila uzaludno i one noći kad smo se sreli?

Traži, samo traži, tragaj, on ipak jednom mora doći iz tvojih lijepih snova, draga, u tvoje nimalo lijepe noći.

Kako što dođu ove pjesme iz divnih šuma nepoznatih pravo u naše ružne nesne, u gorku zbilju kasnih sati.

Ponekad tako sjetim te se, a nešto toplo zasja u duši kao od dobre stare pjesme što se slučajno zapjevush.