Psihopatija iza slatkaste fasade: Žanrovski filmovi na festivalu u Kanu

Žanrovski filmovi lagano osvajaju svoje mjesto na velikim festivalima, međutim, njihova puna emancipacija će svakako potrajati. I pored uspjeha koji su konkretno u Kanu slavili Žulija Dikurno sa Zlatnom palmom za 'Titan' (2021), ili Korali Faržea sa nagradom za najbolji scenario za 'The Substance' (2024), ovo su prije presedani, jer žiriji i kritika rjeđe presude u korist jednog žanrovskog filma kada se u konkurenciji nađu drame koje potpisuju velika imena svjetske kinematografije ili arthaus autori.

Ove godine, u takmičarskom programu 'Un Certain Regard' dva žanrovska filma su osvojila srca publike. O 'Teenage Sex and Death in Camp Miasma' Džejn Šenbrun koji je u međuvremenu osvojio nagradu FIPRESCI smo već pisali, a drugi uspjeli žanrovski poduhvat 'Victorian Psycho' Zakarija Vigona je premijeru proslavio pri kraju kanskog festivala.

Dok je tinejdžerskim kampom suvereno vladala Džilijan Anderson, u Vigonovoj otkačenoj horor komediji o guvernanti sa teškim kuršlusom u glavi pali i žari fantastičan glumački tim satkan od zvijezda. Maika Monro je Vinifred Noti, misteriozna žena koja se pojavljuje u kući Esnor sa preporukama za mjesto guvernante dvoje djece bračnog para Paunds (Džejson Isaks i Rut Vilson). Tomasin Mekenzi je naivna služavka koja sa psihopatkinjom sklapa prijateljstvo, desetogodišnjeg sina porodice Paunds igra enfent terrible Džejkovi Žup, a njegova starija sestra Druzila koja kroz Vinifred oslobađa lične psiho demone je Evi Templeton.

Objektiv se sa Maikom Monro i Rut Vilson susreo u Kanu po specijalno organizovanoj projekciji prije zvanične premijere filma da popriča o zabavnom faktoru rada na žanrovskim filmovima i serijama, o njihovim iskustvima na setu, budućim projektima i o još mnogim uzbudljivim temama.

OBJEKTIV: Šta vas je privuklo 'Viktorijanskom psihu'? VILSON: Scenario je bio izvanredan, i moram da priznam da, iako Virdžinija nije Britanka, napisala je tu sjajnu knjigu koji je adaptirala u scenario za film. Prosto je za nevjerovati da taj podložak dolazi od Amerikanke, jer je prožet britanskim senzibilitetom.

A Maika je bila sjajna kao Vinifred Noti i nijesu joj bili potrebni ničiji savjeti kako da se pretvori u strah i trepet kuće u kojoj je došla da radi kao guvernanta. Britanska diva Rut Vilson pružila delikatan performans emocionalno 'pomjerene' majke.

OBJEKTIV: Malo je čudno sjedjeti za stolom sa dvije ženske serijske ubice... VILSON: Moraćeš da se na to navikneš (smije se). Možda snimimo zajedno novi film u kome smo na misiji da ubijemo što više ljudi. Trebalo bi da pičujemo tu ideju.

OBJEKTIV: Da li smijem da vam dam listu? Imam nekoliko kandidata. (obje se smiju) VILSON: Smijete. MONRO: O, da. Može.

OBJEKTIV: Šta mislite zašto postoji tako mali broj filmova o psihopatkinjama? VILSON: Zato što, na primjer, na svijetu vjerovatno ima mnogo više muških no ženskih psihopata. Ja samo znam da mi je mnogo zabavno da ih igram.

MONRO: U tumačenju jedne takve uloge glumac ima nevjerovatnu slobodu. Ne postoje nekakve granice toga šta se može prenijeti u tumačenje takvog karaktera, što me je zaintrigiralo da prihvatim ulogu.

OBJEKTIV: Maika, u filmovima često igrate nekoga ko ima šesto čulo da spozna užase prije svih drugih, kao na primjer u 'It Follows' Dejvida Roberta Mičela. Da li je jeza nešto što Vas privlači? MONRO: Horor filmovi su generalno jako izazovni, makar je to kod mene slučaj i osjećam energiju koja me gura u uzbudljivom glumačkom pravcu kao što je to ovdje u 'Victorian Psycho'.

To je uloga kakvu do sada nikada nijesam zaposjela, tako da sam istovremeno bila i užasnuta i veoma zaintrigirana šta će se iz svega toga izroditi.

OBJEKTIV: Da li je bilo izazovno uskočiti u kožu Vinifred Poti? MONRO: Ona je veoma otvorena, veoma je glasna. Naravno, u njoj se mnogo toga dešava, ali njena psihopatija se krije iza slatkasto-ljubazne fasade pa se polako ispoljava u manirima, izrazima lica i načinu na koji se kreće.

To je za mene bilo potpuno novo iskustvo, jer nikada prije nijesam igrala sličnu ulogu. U većini filmova u kojima sam se do sada pojavljivala, moje uloge su bile suzdržanije, takoreći 'unutrašnje' i tihe. 'Victorian Psycho' mi se činio kao veliki skok, zato što – dok sam se sa prethodnim karakterima mogla identifikovati na ovaj ili onaj način, ovdje tu nije bilo šanse jer nije postojalo apsolutno ništa što bi se moglo izdvojiti kao ljudska osobina sa kojom bih se poistovijetila. Tako nešto zna da bude veoma zastrašujuće.

Najveći izazov za interpretaciju ovakve vrste scenarija je to što ulozi udahnjujete emocije koje ne osjećate svakodnevno, i za koje se nadate da ih nikada nećete osjetiti. Čovjek zna kako se osjeća kada je gonjen ili prestrašen, ali ne i kada se pretvara u jednog grozomornog predatora. Znači, to nije nešto što ste u stanju da razumijete čak ni do nekog manjeg stepena i zato mi je jako zanimljivo prikazati nešto što mi nije u prirodi i što mi je skroz strano kao ljudskom biću.

OBJEKTIV: Rut, kakve horore volite da gledate? MONRO: Obožavam horore i sada mi je teško da ih nabrajam pojedinačno, zato što postoji nevjerovatna žanrovska paleta svega i svačega. Volim psihološke horore kao što je 'Don't Look Now' koji je briljantan. Ali takođe volim 'jump scares' u slešerima, i volim kada me filmovi uplaše.

Rekla bih da je prvi horor film koji sam ikada gledala - ukoliko ga tako možemo nazvati, bio Spilbergov 'Jaws'. Bila sam klinka kada sam ga pogledala i obožavala sam ga, iako bih uvijek skočila iza kauča kada bi krenula muzika jer sam bila užasnuta. Evo i dan-danas imam košmare o ajkulama. Ono što mi se dopada kod horora je da rade na psihološkom nivou što je izvanredno. Znači, mislim da volim iskustvo koje donosi strah od nečega na ekranu.

OBJEKTIV: Iako ste snimili dosta filmova i znate trikove koji se koriste u njihovog genezi, da li su i dalje u stanju da Vas duboko ponesu dok ih gledate? VILSON: Da, ali ne kada sam u njima. Ne volim da gledam filmove u kojima glumim. Kada radite na projektu, sve se vrti oko tehnike, pa ste unutar te priče. Kao gledalac, za mene je u pitanju potpuno drugačija vrsta iskustva, tako da će vas svaka dobra priča ponijeti i ispuniti, zato što je to glavni motiv dobrog filma. Nestanete u njemu.

Sa druge strane, onoga trenutka kada vidite svoje lice na platnu, to vas ometa u uranjanju u radnju. Sve vrijeme ste svjesni vaše mimike i pokreta što je i uznemiravajuće i istovremeno zastrašujuće. Duhovito rečeno – to je isto vrsta horora.

MONRO: Slažem se.

OBJEKTIV: Kada smo kod toga, kako je prisustvovati premijeri filma poslije crvenog tepiha, u uglavnom neudobnoj garderobi i pod pritiskom od iščekivanja prvih reakcija publike? VILSON: Pitajte me to sjutra i daću Vam iskren odgovor (smije se). O čemu pričamo? Ma, fantastično je biti ovdje, kao što je i fantastično da se jedan ovakav film takmiči u programu 'Un Certain Regard'. Snimili smo ga prošle godine i čitavo iskustvo je nezaboravno. Na setu se osjećala kreativnost. Pomislila sam da je to onako pravi način na koji treba praviti horor filmove u smislu odnosa sa kamerom, jer je snimanje teklo u stilu 'stare škole' po pitanju pokreta i našeg pozicioniranja u prostoru. Bio je pravi užitak raditi na takav način iako vas malo izbezumi kada film pogledate. Čitav proces je predstavljao pravi užitak.

OBJEKTIV: Za ovakvu vrstu filma u kojoj se tenzija gradi i kroz brzu razmenu riječi, crni humor i dinamičan tempo, potrebna je preciznost jer nema puno vremena za greške. Kako vam je bilo, kao glumicama, da sve ovo hendlujete u scenama snimanim u jednom cugu? VILSON: Bilo je malčice čudno, jer je tajming bio veoma precizan, a ritam manijački. (Obraća se Maiki) Ti si bila fantastična. Gledala bih te kako radiš na tvojim scenama i divila bih se načinu na koji si to činila jer smo svi morali da se nosimo sa kamerom u pokretu. Sve što smo radili je bilo toliko precizno i tehnički definisano, i trebalo se na to navići. Znači, ne samo što smo morali da se adaptiramo na tehničku stranu filma, trebalo je staviti emocije i sve ono drugo što treba. Trajalo bi malčice dok se ne bismo ugrijali, što je bio jedan od izazova.

MONRO: Zak tačno zna šta želi. On je neprestano govorio i o scenariju i o montaži, poznavao je svaki kadar. Imao je kristalno jasnu sliku kako će se sve uklopiti. Dakle, on ima specifičnu viziju i mislim da je za film poput ovoga bitno da su svi na istoj talasnoj dužini jer je to korisno.

OBJEKTIV: Kako uspijevate da pronađete tako skladan balans između horora i komedije? MONRO: Znate, za mene je to bilo kao da sam morala da imam tajnu u sebi da ono što Vinifred unosi u kuću, da to emocionalno utiče na gospođu Paunds. Dakle, ako to utemeljite tamo, onda možete nekako pojačati komediju ili humor, ili možete pomjeriti krajnosti tih osjećanja i učiniti ih, znate, ili užasavajućim ili smiješnim, što je zapravo veoma blizu. VILSON: Da, tačno. Sve je bilo u scenariju.

OBJEKTIV: Maika, 'It Follows' ima veliku fan bazu. Šta taj film lično znači za Vas? Takođe, da li možete da nam odate malu tajnu o predstojećem sikvelu? MONRO: Sjećam se premijere u Kanu 2014, i da je to bila godina u kojoj su izašli filmovi 'The Babadook' Dženifer Kent i 'The Witch' Roberta Egersa. Svi smo bili zajedno po festivalima i osjećalo se kao da se dešava renesansa žanra. Odrastala sam uz horor filmove poput 'Strave u Ulici brestova' ili 'Vriska', i osjećalo se kao da smo pronašli dublje značenje u horor žanru, njegovom potencijalu za istraživanje ljudske psihologije i strahova.