Kotor za vrijeme Nemanjića: Zlatno doba i trgovačka moć

Na današnji dan, 8. maja 1553. godine, datiran je izvještaj mletačkog predstavnika u Kotoru Đovanija Batiste Đustinina o broju žitelja Kotoru, prema kojem je taj grad imao 4.000 stanovnika u to vrijeme, od kojih je za vojsku sposobnih bilo 800, puka 600, a plemića 200.

Sadašnja mediteranska kotorska luka, okružena gradskim zidinama, je veoma dobro sačuvana i pod zaštitom je UNESCO-a kao svjetska kulturna baština. Kotorski zaliv je jedan od najdubljih i najdužih zaliva na Jadranskom moru, često nazivan najjužnijim fjordom Evrope. Litice Orjena i Lovćena nadvisuju grad. Najvažniji primorski grad u državi Nemanjića bio je Kotor u današnjoj Boki. Ovo je vrijeme, prema onome što znamo iz istorije i raznih preostalih spomenika iz tog doba, bilo za cijelu današnju Boku, a posebno za grad Kotor, zlatno doba.

Narodna tradicija potvrđuje da su gotovo svi, pa i najmanji seoci bokeljski, znali nešto o nekom vladaru iz kuće Nemanjića i pripisivali mu gradnju stare seoske crkve, manastira, dvorca, bunara itd. Njihove zasluge za ovaj kraj čine se još većim kada se sjetimo da ogromna većina naroda u današnjim bokeljskim selima i dalje održava tradiciju o Nemanjićima.

Svoju autonomiju Kotor je sačuvao za vrijeme svih Nemanjića, a bila mu je mnogo veća nego kasnije pod Mlečanima. O ovome imamo najbolje dokaze u Statutu kotorskom iz tog vremena. Ovo je ujedno i znak da su Kotorani, koji su bili u službi pri srpskom dvoru, uživali veliki ugled i imali veliku vlast, tako da su mogli spriječiti svaku eventualnu samovolju vlastelinstva prema Kotoranima.

Pri gradnji Manastira Dečani proslavio se umjetnik, Kotoranin fra Vita, mali brat protomaštora iz Kotora, grada kraljeva. Razni su zanati u to doba dobro napredovali. Tako je u Kotoru bilo konopara, kožara, cipelar, šavača, oružničara, voskara, ribara, lađara itd., koji su imali svoje bratovštine i esnafe. Izgleda da su Kotorani već tada imali dosta veliku trgovačku flotu, a lađe za ovu flotu gradile su se većinom u domaćim brodogradilištima.

Poznato je da je u to doba i ovaj manastir imao svoje lađe, koje su krstarile i čuvale ga od neprijateljskih napada. Vjerovatno je da je vojska na ovoj srpskoj ratnoj floti bila većinom iz današnje Boke.

Trgovina Kotorana u unutrašnjosti srpskih zemalja bila je veoma razgranata, te su se Kotorani svuda takmičili sa Dubrovčanima i imali svoje naseobine. U Prizrenu se npr. spominje kuća voštana, koju su podigli Kotorani. Kotorani, koji su kupovali u Dubrovniku robu za izvoz u srpske zemlje, bivali su oslobađani od plaćanja carine. Posebno je bila važna, u to doba, trgovina morskom soli, te su onadašnji Bokeđani u svojim solilima proizvodili veliku količinu soli, koju su prodavali u unutrašnjosti balkanskih zemalja.

Najpoznatija solila u Boki bila su u to doba blizu znamenitog manastira Sv. Arhangela, stolice pravoslavnog episkopa zetskog. Trgovina solju u Kotoru bila je podijeljena između grada i srpskog kralja. Kotorani su u to doba trgovali ne samo sa srpskim zemljama, već i sa zemljama izvan srpske države, a na prvom mjestu sa Mlečanima, tako da su Mlečani imali u Kotoru svoga konzula.

Trgovina između Mlečana i Kotorana bila je uređena raznim ugovorima, koje su potvrđivali srpski vladari. Kotorani su imali mnoge povelje izdate od vladara Nemanjića, u kojima ima najviše govora o proširenju gradske teritorije i o raznim povlasticama kotorskoj vlasteli. Osim toga, Kotorani su na srpskom dvoru zauzimali vrlo ugledna i povjerljiva mjesta, a posebno su se isticati kao protovestiijari ili, kako bi se danas kazalo, ministri finansija u srpskoj državi.

Čuven je protovestiijar cara Stefana Dušana, Nikola Buća iz Kotora i njegov sinovac Trifun Mihajlov Buća, vlastelin carske riznice za cara Uroša. Ovi protovestiijari srpski su vladari birali iz zakupnika carine, jer su većinom Kotorani, kao zakupnici, ubirali carinu u srpskoj državi i stoga se trudili da državni prihodi budu što veći.

Koliko su moć imali ovi protovestiijari, najbolje nam svjedoči rečenica, koja se do danas sačuvala, a glasi: Czar daje – ali Buća ne daje. Kotorane su Nemanjići slali kao poslanike ka stranim vladarima i povjeravali im vrlo delikatne zadatke. Nikola Buća je bio najpouzdaniji carjev savjetnik, kojeg je car, kao mudrog državnika, u svakom važnijem poslu pitao za savjet.

On je pratio cara Dušana, kada je s caricom Jelenom i sinom kraljem Urošem, pohodio Dubrovnik i Kotor. Sa Urošem Nemanjićem završio se sjajni period vladavine Nemanjića u današnjoj Boki Kotorskoj koja se u to doba u svakom pogledu uzdigla i razvila.