NVO Udruženje penzionera: Penzionere ne treba plašiti deficitom Fonda

NVO Udruženje penzionera Crne Gore upozorava da ne treba plašiti penzionere deficitom Fonda PIO, već se fokusirati na stvarnu kupovnu moć penzija. Kako navode, veliki broj penzionera teško podmiruje rastuće troškove hrane, stanovanja, energije, ljekova i drugih osnovnih potreba.

U saopštenju se ističe da se u javnosti često govori o "deficitu Fonda PIO", koji je, kako kažu, u prvih sedam mjeseci 2026. godine iznosio oko 253 miliona eura i mogao bi preći 400 miliona eura do kraja godine. Međutim, naglašavaju da izraz "deficit Fonda" nije sasvim precizan, jer se radi o razlici između prihoda Fonda od doprinosa i njegovih ukupnih potreba, koja se pokriva iz opštih prihoda budžeta.

Predstavnici NVO navode da nakon smanjenja stope PIO doprinosa sa 20,5% na 10%, više nije realno očekivati da doprinosi pokriju većinu penzijskih rashoda. Crna Gora je, kako kažu, prešla na kombinovani model finansiranja penzija, a budžetski transferi sredstvima Fondu su sastavni dio sadašnjeg modela finansiranja.

Oni ističu da rast doprinosa ne treba posmatrati izolovano, jer inflacija i rast nominalnih zarada povećavaju osnovicu za obračun doprinosa. Međutim, istovremeno se stvara potreba za povećanjem penzija kako bi se očuvala njihova realna vrijednost i kupovna moć, što često kasni na štetu penzionera.

Iz NVO poručuju da je ključno pitanje da li ukupni poreski prihodi države mogu dugoročno finansirati penzijski sistem bez stvaranja neodrživog pritiska na budžetski deficit i javni dug. Naglašavaju da je mnogo važnije pitanje stvarna kupovna moć penzija, a ne nominalni deficit Fonda.

Podaci pokazuju da je minimalna penzija realno srozana na kupovnu moć od 300 eura, dok je prosječna penzija samo 21% veća od toga. Takođe, 82.000 penzionera, ili skoro 70%, prima manje od prosječne penzije. Ove brojke ukazuju na deficit u penzionerskim primanjima, a ne u Fondu PIO.

NVO upozorava da je suštinsko pitanje da li trenutni nivo penzija omogućava dostojanstven život i da li njihovo usklađivanje čuva kupovnu moć penzionera. Penzionere ne treba plašiti deficitom, već jasno prikazati koliko država izdvaja za penzije i da li njihov realni nivo prati troškove života.

Na kraju, postavljaju pitanje šta će biti sa budućim penzionerima, jer ako današnji zaposleni izdvajaju manji procenat zarade za PIO nego prethodne generacije, legitimno je pitati kakav nivo penzijskih prava mogu očekivati. Pitanje budućnosti penzionera treba da bude prioritet za nadležne institucije.