Prokletstvo Dauning strita: Zašto britanski premijeri padaju kao domine?

Nekada je Velika Britanija važila za jednu od politički najstabilnijih demokratija na svijetu. Margaret Tačer bila je premijerka 11 godina, Toni Bler 10, a čak su i njihovi nasljednici uglavnom uspijevali da odsluže pune mandate ili odlazili tek nakon izbora. Danas je slika potpuno drugačija. Ako lider laburista Endi Bernam zaista preuzme funkciju premijera, nakon što je Kir Starmer 22. juna podnio ostavku, postaće sedmi britanski premijer u svega 10 godina.

Analitičari smatraju da se iza ove neobične političke nestabilnosti krije spoj ekonomskih problema, posljedica Brexita, promjena u načinu funkcionisanja stranaka i sve manjeg strpljenja birača i poslanika. Prema ranijoj analizi “The Conversation”, u 65 godina nakon Drugog svjetskog rata Britanija je promijenila samo 12 premijera. Većina njih odlazila je nakon izgubljenih izbora ili zbog zdravstvenih razloga, dok su unutrašnje stranačke pobune bile rijetkost.

Jedini premijer koga je sopstvena partija smijenila iz političkih razloga prije 2010. bila je Margaret Tačer 1990. godine. Od 2010. godine situacija se dramatično promijenila u Dauning stritu. Dejvid Kameron podnio je ostavku poslije referenduma o Brexitu, Tereza Mej nije mogla uspješno da sprovede izlazak iz Evropske unije, a Boris Džonson je pao zbog afere “Partygate”. Liz Tras je izdržala samo 45 dana nakon finansijskog haosa izazvanog njenim ekonomskim planom, Riši Sunak izgubio je izbore, dok je Kir Starmer odstupio poslije manje od dvije godine na vlasti uslijed pobune u njegovoj stranci.

Kako je ranije ocijenio profesor Toni MekNalti sa Univerziteta Kvin Meri u Londonu za “The Conversation”, britanski sistem, koji je nekada bio poznat po stabilnosti, posljednjih godina “odbacuje premijere kao zimske kapute usred ljeta”.

CNN ocjenjuje da je gotovo svim posljednjim britanskim premijerima zajednički protivnik bila – ekonomija. Od dolaska Tereze Mej na vlast 2016. godine britanska ekonomija rasla je u prosjeku oko jedan odsto godišnje, dok su plate jedva pratile inflaciju. Istovremeno su porezi dostigli najviši nivo u više decenija, javni dug nastavio da raste, a država se suočava sa nedostatkom stanova, zastarjelom infrastrukturom i pritiskom na javne službe.

Glavni ekonomista “Boston Consulting Groupa” za Veliku Britaniju Raul Ruparel rekao je za CNN da se “na kraju sve svodi na ekonomiju”. Prema njegovim riječima, kada ekonomija ne raste, vlada nema dovoljno prostora da ulaže, smanjuje poreze ili rješava druge probleme, što dodatno povećava nezadovoljstvo građana. Ni Starmer, koji je preuzeo dužnost premijera u julu 2024. godine, nije uspio da promijeni taj trend. Iako je Laburistička partija 2024. godine ubjedljivo pobijedila na izborima obećavajući promjene, rast životnog standarda bio je minimalan.

Prema podacima britanske statistike koje prenosi CNN, realne zarade porasle su manje od jedan odsto od dolaska laburista na vlast. Brojni analitičari smatraju da se koreni današnje nestabilnosti nalaze u Brexitu. Stručnjaci Atlantskog savjeta ocjenjuju da je referendum iz 2016. otvorio period političke neizvjesnosti kakvu Britanija nije poznavala decenijama.

Iako svaka ostavka ima svoje neposredne uzroke, Brexit je ostavio ekonomiju sa slabijim rastom, većim fiskalnim pritiscima i stalnim političkim podjelama. “Time” podsjeća da su se poslije izlaska iz Evropske unije nadovezali pandemija, energetska kriza i rast troškova života, zbog čega je upravljanje državom postalo znatno teže nego ranije.

Za razliku od predsjednika SAD, britanski premijer nema zagarantovan mandat. Kako za “Time” objašnjava direktor “Effective Governance Foruma” Endrju Haldenbi, premijer ostaje na funkciji samo dok uživa povjerenje većine poslanika svoje partije. Čim oni procjene da bi zbog nepopularnog lidera mogli da izgube poslanička mjesta, pritisak za njegovu smjenu postaje gotovo nezaustavljiv.

Profesor Robert Ford sa Univerziteta u Mančesteru dodaje da britanski poslanici imaju daleko lakši mehanizam za smjenu lidera nego što postoji u američkom političkom sistemu. Dodatni problem predstavlja način izbora partijskih lidera. Posljednjih godina konačnu odluku često donose članovi stranaka, a ne poslanici. Zbog toga lider koji pobijedi na unutarstranačkim izborima ponekad nikada ne stekne potpuno povjerenje svoje parlamentarne većine.

Istoričar Entoni Seldon u razgovoru za “Time” navodi da današnji premijeri rade pod pritiskom neprekidnog medijskog ciklusa i društvenih mreža, koje stvaraju očekivanje da se veliki problemi rješavaju gotovo trenutno. Izvršna direktorka Instituta za vladu Hana Vajt upozorava da britanski premijeri danas imaju “sve kraći vremenski prozor” da pokažu rezultate prije nego što i birači i poslanici izgube povjerenje u njih. Profesor Toni MekNalti u analizi za “The Conversation” dodaje da su današnji poslanici mnogo manje strpljivi nego ranije, a jednom kada osjete da mogu da natjeraju vladu na povlačenje nepopularnih odluka, sve su spremniji da izazovu novu pobunu protiv svojih lidera.

Bez obzira na to ko će naslijediti Kira Starmera, malo ko očekuje brzo rješenje. Međunarodni monetarni fond ove godine prognozira rast britanske ekonomije od svega 0,8 odsto, podsjeća CNN, dok poslovna zajednica upozorava da promjena premijera sama po sebi neće rešiti strukturne probleme zemlje.

Analitičari Atlantskog savjeta smatraju da Britanija nije usamljen slučaj – sličan pad povjerenja u tradicionalne političke partije prisutan je širom Evrope, od Francuske do Njemačke. Ipak, britanski politički sistem, u kojem premijer zavisi od svakodnevne podrške svojih poslanika, čini promjene na vrhu vlasti znatno lakšim nego u većini drugih zapadnih demokratija. Zbog toga mnogi ocjenjuju da ni naredni premijer neće imati mnogo vremena da pokaže rezultate. Ako ekonomija nastavi da stagnira, a životni standard ostane pod pritiskom, britanska politička “vrteška” mogla bi da nastavi da se okreće još godinama.