Agrobudžet za 2026: Proizvođači hrane nezadovoljni

Proizvođači hrane smatraju da je ovogodišnji agrobudžet “evropski” i “razvojni” samo po formi. Po sadržaju, kažu, on je socijalni. Obećava preživljavanje, a ne garantuje ništa. Osim da boljitka za poljoprivrednike i poljoprivredu neće biti još neko vrijeme.

Uz uobičajeno kašnjenje, Vlada je, početkom aprila, usvojila Uredbu o uslovima, načinu i dinamici sprovođenja mjera agrarne politike za ovu godinu. Takozvani agrobudžet za 2026. teži 77,3 miliona eura. To je nepunih 250 hiljada više nego prošle godine.

Kontinuitet. Dosljednost se potvrđuje i na popisu aktivnosti koje se finansiraju tim novcem: podrška opštim servisima u poljoprivredi, socijalni transferi seoskom stanovništvu, tehnička i administrativna podrška, institucionalni razvoj, ribarstvo, program fitosanitarnih mjera, program bezbjednosti hrane i program obaveznih mjera zdravstvene zaštite životinja.

Agrobudžet, dakle, ostaje skup mjera i programa koje možemo podijeliti u tri veće cjeline. Od njih se samo jedna odnosi na direktna izdvajanja za podsticanje proizvodnje i preradu hrane. Značajan dio agrobudžeta, oko 13 miliona, odlazi za staračke naknade osobama starijim od 60 (žene), odnosno 65 godina (muškarci), koje žive na selu, bave se poljoprivredom i nijesu ostvarili pravo na penziju.

Iako je, očigledno, u pitanju mjera iz oblasti socijalne politike, ona je odavno mjesto pronašla u agrobudžetu. Uglavnom da bi on izgledao izdašniji. Mada, iz perspektive Vlade, nije zanemarljiva ni činjenica da se, u toj formi, staračke naknade ne moraju isplaćivati sa mjesečnim kontinuitetom kojim se, uglavnom, izmiruju druga socijalna davanja.

Niko razuman nije protiv isplate staračkih naknada. Te naknade treba povećati, pošto sada iznose 315 eura, 70 odsto minimalne penzije. Posebno u situaciji kada nam sela odumiru, pa ih svim mogućim podsticajima treba održati u životu. Makar se ministar Joković šalio, ili nije, kako on mlade ljude pokušava ubijediti da se život na selu i bavljenje poljoprivredom – ne isplate.

Dalje, dio sredstava iz agrobudžeta ide državnim institucijama ili na troškove administracije, kroz stavke tipa: kontrola hrane, veterinarske mjere, usklađivanje sa evropskim pravilima, jačanje institucija… Tako se potroši još tri do pet, a možda i svih deset miliona, ako računamo novac koji ode kroz djelove raznih projekata u kojima se govori o jačanju konkurentnosti, razvoju ruralnih područja, dostizanju EU standarda.

Ukratko, novcem iz agrobudžeta država gradi aparat koji treba da upravlja poljoprivredom. Problem je što taj aparat postaje sve razvijeniji, dok proizvodnja hrane trpi zbog nedostatka pravih podsticaja.

“Ostatak” ide kao direktna podrška proizvođačima i prerađivačima hrane. Upravo iz tih podataka možemo iščitati kako ovogodišnji agrobudžet baš i nije rutinski nastavak vladine agrarne politike.

Počnimo od finansiranja. Od pomenutih 77,3 miliona namijenjenih ovogodišnjem agrobudžetu, iz državne kase stići će manje od polovine – oko 35,9 miliona. To je približno 20 miliona manje od onoga što je država, koliko prošle godine, izdvojila za istu namjenu.

Ostatak novca biće obezbijeđen iz EU fondova (18,6 miliona), donacija (11,6 miliona) i kredita (11 miliona). Ovogodišnji agrobudžet trebao je biti pripremljen i usvojen tako da zainteresovanima pokaže kako je Vlada svjesna trendova i konkretnih događaja koji utiču na sposobnost ovdašnjih poljoprivrednika i farmera da opstanu u svom poslu.

Obezbjeđujući državi i njenim građanima, koliku –toliku, sigurnost da neće ostati gladni u kriznim situacijama, kakve su bile pandemija korona virusa ili napad Rusije na Ukrajinu. Ministarstvo poljoprivrede kojim upravlja Vladimir Joković pripremilo je, a Vlada Milojka Spajića usvojila, agrobudžet iz koga se ne može vidjeti da su izvršne vlasti registrovale, a kamo li analizirale, konačne rezultate popisa poljoprivrede iz 2024, koje je Monstat objavio sredinom prošle godine.

Ti podaci su pokazali da je između dva popisa (prethodni je rađen 2010.) u Crnoj Gori za trećinu opao broj poljoprivrednih gazdinstava, da se značajno smanjio broj goveda i ovaca (od 15 do skoro 30 odsto), dok je prosječna starost nosioca gazdinstva između dva popisa porasla za dvije godine.

Na jednu od direktnih posljedica tih promjena ukazali su, takođe, podaci Monstata prema kojima je uvoz hrane u Crnu Goru prošle godine prebacio vrijednost od milijardu eura. U odnosu na 500 miliona uvoza iz 2021. ili 750 miliona iz 2023. godine u kojoj je formirana aktuelna Vlada. Dok su domaći proizvođači i prerađivači, mjereno novčanom vrijednošću proizvoda, isporučili između trećine i četvrtine hrane iskorišćene u Crnoj Gori.

U agrobudžetu ne prepoznajemo ni refleksiju na višemjesečne proteste proizvođača hrane koji su od vlade tražili, u najkraćem, da izdvajanja za poljoprivredu poveća na pet odsto godišnjeg budžeta. Proizvođači su znali da se to neće desiti odjednom, ali su se nadali osjetnijem rastu agrobudžeta. Uostalom, i ministar Joković je najavljivao da bi on mogao dobaciti do 100 miliona.

Kad ono, izdvajanja iz državne kase smanjena su sa 1,65 na 0,9 odsto godišnjeg budžeta: “Sve države u regionu povećavaju agrobudžete, pa je Srbija, koja je prošle godine odvajala pet odsto, ove godine povećala na sedam odsto. Makedonija je izdvajanja za poljoprivredu sa pet podigla na šest odsto budžeta, Bosna i Hercegovina sa 1,5 na 3,5 odsto. Jedino je Crna Gora smanjila taj procenat”, požalio se medijima Vučko Pešić iz Unije stočara sjevera.

Iako je Vlada ovogodišnji agrobudžet usvojila nakon što je rat na Bliskom istoku i njime izazvana dolazeća kriza snabdijevanja (gorivom, đubrivom, hranom…) postala svjetska tema broj 1, u njemu i dalje nema riječi o potrebi da se poljoprivrednici oslobode plaćanja makar dijela akcize na gorivo. Bez te mjere njihova proizvodnja je, prethodnih godina, bila nekonkurentna, a sada bi mogla postati i finansijski neodrživa.

Koliko smo čuli iz Vlade, Ministarstvo poljoprivrede taj je problem prebacilo u nadležnost Ministarstva finansija. A njima se baš ne žuri da se odreknu garantovanog prihoda. Makar se, jednog dana, pokazalo da poljoprivredni proizvođači kroz plaćene akcize u državnu kasu ubace više novca nego što iz nje dobiju kroz direktne subvencije.

Valja predočiti i podatak da su, u poređenju sa prošlom godinom, najavljene subvencije za proizvodnju i pružanje usluga u poljoprivredi manje za oko pet miliona eura! Eto tako Spajićeva Vlada ide u susret najavljenoj krizi.

Prije nego neko kaže kako se naše izvršne vlasti, za razliku od okruženja, drže EU standarda, evo zanimljive računice. Statistički podaci koji se tiču EU i njene poljoprivredne proizvodnje pokazuju da primarna poljoprivredna proizvodnja na svaki euro subvencija ekonomijama zemalja članica EU vraća tri puta više.

Naš ministar poljoprivrede iznio je procjenu da nam poljoprivreda donosi preko 600 miliona godišnje. Po tome ispada kako, na svaki euro kojim poljoprivreda doprinese crnogorskoj ekonomiji, država kroz izdvajanja iz agrobudžeta, računajući subvencije, podsticaje, staračke naknade i sva druga davanja, proizvođače pomogne sa 12 centi (šest ako ne računamo strane donacije i kredite uključene u agrobudžet). Ili od osam do 15 puta manje od EU prosjeka.

Slika nije bolja ni kada se uporedimo sa regionom. U Srbiji, većina novca namijenjenog poljoprivredi ide direktno u proizvodnju: po hektaru, po grlu, kroz investicije. U Hrvatskoj, evropski fondovi finansiraju fabrike, preradu, logistiku, gradeći lanac od njive do trpeze. U Crnoj Gori, taj lanac se prekida još na njivi. Odnosno na livadi, ako pitate pesimiste. A u tu kategoriju spada većina ovdašnjih proizvođača hrane. Po njihovom sudu, ovogodišnji agrobudžet je “evropski” i “razvojni” samo po formi. Po sadržaju, on je socijalni. Obećava preživljavanje a ne garantuje ništa. Osim da boljitka za poljoprivrednike i poljoprivredu neće biti još neko vrijeme.