Leče – karneval od kamena

Fascinantan je način na koji su umjetnici ispričali priču o gradu Leče. Pročelja građevina su prekrivena raskošnim velom. Ovdašnji pjesnik kaže da je to usljed južnjačkog straha od praznog prostora.

Iz Barija polazimo ranim jutarnjim vozom. Najprije ispred nas promiče jadranska obala. Potom voz zamiče u ravnicu podalje od mora. Južna Italija pod suncem – maslinjaci, crvenica, pomalo oronule stanice u varošima za koje nikada nisam čuo. Prošle nedjelje smo zašli duboko na jug kada smo posjetili Materu. Ovaj put je naš cilj na sličnoj geografskoj širini, ali na karti to izgleda drugačije, jer se grad Leče smjestio nasred pete italijanske čizme, na poluostrvu Salento koje razdvaja Jadransko i Jonsko more.

Stižemo u Leče dovoljno rano da nam sunce miluje potiljke i ne moramo da tražimo spas u sjenci. Od stanice prema starom gradu pješačimo desetak minuta. Vrlo brzo uviđamo da će to biti hod pun zastajkivanja, jer ne možemo da odolimo zovu skladnih građevina. Zastajemo pred ulazom u dvorište bivšeg franjevačkog samostana iz 13. vijeka, na čijoj je osnovi u 18. vijeku izgrađen kompleks koji je pred nama. Služio je kao gimnazija nazvana po najpoznatijem ekonomisti kojeg je dao ovaj grad, Đuzepeu Palmijeriju. Tu je smještena i značajna biblioteka.

Nešto dalje već ulazimo u splet uličica koji nas vodi srcu grada poznatom po nadimku „Firenca juga“. Čime je Leče zaslužio ovo laskavo zvanje? Svojim jedinstvenim baroknim građevinama. Svakako, barok je međunarodni fenomen i ima mnogo gradova koji se ponose takvim neimarskim nasljeđem. Ko je bio na Maloj strani ili stajao na Karlovom mostu u Pragu, ko se gurao sa bjelosvjetskim turistima da fotografiše Fontanu di trevi u Rimu ili je šetao Bečom, vrzmao se po Valeti, nagledao se baroka. Ali ne ovakvog.

Tokom 16. i 17. vijeka, pod španskom vlašću, Leče je pretvoren u jedno od najvažnijih kulturnih i umjetničkih središta južne Italije. Ali pomogla je i priroda. Lokalni kamen krečnjak zlatno-žute boje izuzetno je mekan i savitljiv kada se tek iskopa. Lokalni vajari i arhitekti su mogli da ga klešu kao da rade sa voskom ili drvetom. Kasnije bi se kamen u kontaktu sa vazduhom stvrdnuo i postao izuzetno otporan. To objašnjava ovu igru sunčeve svjetlosti na rascvjetalim, pastelnim fasadama.

Uputili smo se najprije ka mjestu koje je vrhunac baroka iz Lečea, kako ovu lokalnu varijantu nazivaju istoričari umjetnosti. Celestinska palata. Nekada je ova zgrada pripadala monaškom redu celestinaca, na ovom mjestu je podignuta zajedno sa katedralom jer je kralju bilo potrebno njihovo staro zemljište za utvrđenja. U potpisu umjetnika koji su ukrasili fasadu pojavljuju se dvije zvijezde baroka iz Lečea – Đuzepe Zimbalo je započeo, a njegov učenik Đuzepe Čino je završio posao.

Hodajući gradom koji ima stotinak hiljada stanovnika na svakom uglu nailazimo na dokaze da smo na izuzetnom mjestu. Iako je udaljeno desetak kilometara od obale, već se po njemu vrzma mnogo turista. Došli su, kao i mi, da provjere koliko je istine u marketinškim hvalospjevima gradu koji se mogu pročitati na sajtovima agencija i turističkih biroa.

U jednoj mirnoj, sporednoj ulici, naišli smo na kafe, koji će nas ugostiti narednih sat vremena. Grad se najbolje osjeti u tim trenucima. Iz bašte kafea posmatraš ljude kako idu na posao. Zastajkuju da se pozdrave. Gestikuliraju i smiju se. A na sto dolazi lokalni specijalitet, koji se nekada pio samo ovdje i nigdje više – kafe lečeze.

Najprije je iz španske Valensije preko luke Otranto početkom 17. vijeka u Leče stigla kafa sa ledom i kriškom limuna – kafe del tiempo. U to vrijeme na jugu Italije, led je bio luksuz. Sakupljao se zimi na planinama i čuvao u posebnim podzemnim odajama. Tokom ljeta se mrvio u sitne komade kako bi hladio pića plemstva i trgovaca. Ali u priču stižu i Arapi, njihov gastronomski trag na jugu Italije, gdje su donijeli sadnice badema. Običan šećer se slabo rastvara u hladnom napitku. Ali sirup od bademovog mlijeka kao zaslađivač daje ovom napitku, na koji se navikava moje nepce, zaista originalan ton.

Kafe lečeze kakav danas poznajemo krenuo je u svoj slavodobitni pohod na Italiju i svijet prije oko 70 godina zahvaljujući standardizaciji recepta koja se pripisuje lokalnom ugostitelju Antoniju Kvarti. Vrijeme je da se nastavi šetnja istorijskim centrom, koji se, probuđen, polako pretvara u mravinjak.

Izlazimo na Trg Svetog Oronza. Grad se u rimsko vrijeme zvao Lupije. Oronzo je bio patricij u prvom vijeku naše ere. Prema predanju, njega je u hrišćanstvo preobratio Sveti Pavle, nakon čega je Oronzo postao prvi biskup grada, a potom je stradao kao mučenik pod carem Neronom. Kada je 1656. godine kuga harala Apulijom, Leče je ostao čudesno pošteđen. Građani su to pripisali Svetom Oronzu. U znak zahvalnosti, podignut je originalni rimski stub na čijem vrhu se nalazi bronzana statua sveca.

Rimski amfiteatar ispred kojeg je postavljen Oronzov stub u baroknom gradu djeluje kao artefakt sasvim druge civilizacije. Dugo je bio zaboravljen i zatrpan. Otkriven je ponovo tek 1901. kada su kopali temelje za zgradu banke. Izgrađen je u 2. vijeku nove ere, u vrijeme cara Hadrijana. Mogao je da primi između 12.000 i 25.000 gledalaca koji su dolazili da gledaju borbe gladijatora i divljih zvijeri.

Vrijeme je da krenemo dalje. Prolazimo pored značajnih građevina, ali ne zastajkujemo pored svake. Meni se u ovakvim varošima ponekad najviše svide obični prizori sa ulica. Zapravo, ovaj žućkasti kamen i sunce, na čudan način usporavaju putnikov unutrašnji sat. Vrijeme na jugu zahtijeva sporost. Znao je to Vitorio Bodini, najveći pjesnik Lečea i Salenta, koji je živio i umro u prošlom vijeku. Bodini je bio i vrhunski prevodilac španske književnosti. On je poznavao svoj grad i volio ga skoro očajnom ljubavlju. Jednom je rekao da su mu ulice Lečea, njihovi mirisi i „vesela tuga“ ušli u krv.

Bodini je svojevremeno zapisao da je Leče zapravo neočekivani incident na jugu: „Kako zalazimo dublje u ovaj grad koji sam za sebe zauzima čitavu petu Italije, uvjeravamo se da nas ništa na našem putu kroz Jug nije pripremilo za ovakav susret, toliko je drugačiji od svakog drugog mjesta koje mu prethodi. Nalazimo se u utrobi sedamnaestog vijeka.“ A središte te utrobe je trg sa Bazilikom Svetog Krsta i njenim zvonikom, visokim sedamdesetak metara. Fasadu crkve su radili više od sto godina, završena je 1679. Zapravo je riječ o biblijskom i istorijskom stripu uklesanom u kamen. Spoj religioznih i svjetovnih motiva, uključujući i prikaze bitke kod Lepanta, ne plijeni toliko time šta su nam umjetnici poručili, jer se to kreće unutar koridora koji su zadali naručioci – imućno sveštenstvo i bogati patriciji. Kao i kod svake prave umjetnosti, prizor nas fascinira načinom na koji su umjetnici na fasadama ispričali priču o gradu.

Sa ovog trga odlazimo u noviji dio grada. Parkovi u kojima vrijedi predahnuti. Recimo, Garibaldijev park. Spomenici koji govore o slavnim pripadnicima Mlade Italije, koji su iskusili tamnicu, egzil, da bi dočekali ostvarenje sna – ujedinjenje Italije. Sigizmondo Kastromedijano je jedan od njih – plemić normanskog porijekla koji je postao revolucionar. Zbog svoje izuzetne moralne čistote i velikodušnosti, u narodu je ostao upamćen pod nadimkom „Bijeli vojvoda”. Zbog svojih uvjerenja odrobijao je 11 godina. Poslije ujedinjenja okrenuo se književnosti i arheologiji – osnovao je gradski arheološki muzej, prvi takve vrste u Apuliji.

Prolazimo pored opere koju je izgradila porodica Greko, pa pored pozorišta Apolo, moderne koncertne i teatarske bine. Glad nas vodi u lokal koji smo izabrali jer je izvan turističke zone. Ćime di repe – repin vršak, nije naziv koji obećava fenseraj. To mu je prednost. Tu provodimo naredna dva sata, uz vino Versante Rosato Negroamaro, odlične lokalne vinarije, uz savršenu picu. Negroamaro je inače autohtona crna sorta grožđa iz Apulije. Naziv sorte bukvalno znači „crno-gorko“, ali kada se od nje pravi roze, daje nevjerovatno voćne i svježe rezultate. Zahvaljujući ovom izboru Leče ćemo pamtiti i po aromama divljih jagoda, malina i višanja ugrađenih u ukus.