Aleksandar Đuretić: Majkina želja bila je samostalna Crna Gora – moja je bila da joj se vratim

Aleksandar Đuretić nije samo još jedna priča iz dijaspore – on je priča o odlasku koji nikada nije bio konačan i o povratku koji je bio jači od svega. Odrastao u Americi, u zemlji koja nudi sigurnost, red i mogućnosti, imao je život kakav mnogi sanjaju. Ali ono najvažnije – osjećaj da je kod kuće – tamo nikada nije pronašao. Iza njegove priče stoji žena koja je sve pokrenula – njegova majka. Otišla je prva, hrabro i odlučno, otvorila vrata Amerike, stvorila posao, okupila porodicu, pomogla drugima da dođu, da rade, da počnu iznova. Zahvaljujući njoj, generacije su se podigle, životi su se promijenili, snovi su postali stvarnost. Ali, sudbina je uzela prerano. Njena smrt ostavila je prazninu koju ništa nije moglo da ispuni. To nije bio samo gubitak majke – to je bio gubitak temelja, sigurnosti, onog tihog osjećaja da uvijek imaš gdje da se vratiš.

Upravo tada, u toj tišini i bolu, počelo je pravo preispitivanje – gdje pripadaš, šta nosiš u sebi i šta je zapravo dom. Jer postoje stvari koje se ne mogu nadomjestiti – ni novcem, ni uspjehom, ni velikim gradovima. Miris jutra nad Moračom, glas porodice, pogled na planine koje znaš cijelog života… i osjećaj da si svoj na svome. U kući njegove porodice u Americi otac Sreten je okupljao Crnogorce. Sreten je bio oslonac, čuvar identiteta i čovjek koji je u tuđini gradio most prema Crnoj Gori. Ta kuća nije bila samo dom – bila je utočište, bila je Crna Gora daleko od Crne Gore. Tu su se čuvale uspomene, pričao jezik, pjevale pjesme i branio identitet u vremenima kada to nije bilo lako. Priča o Aleksandru je priča o čovjeku koji je imao sve – ali je izabrao da se vrati onome što nema cijenu. Ne zato što je morao, nego zato što je osjetio da bez toga nije potpun.

Vratio se u zemlju koja nije savršena, u sistem koji zna da razočara, među ljude koji često zaborave koliko vrijede – ali se vratio jer je znao da samo ovdje može biti svoj. Sestra mu danas živi u Sjedinjenim Američkim Državama, dok je veći dio porodice ostao tamo, a Aleksandar je jedini odlučio da se vrati u Crnu Goru. Aleksandar se vratio i zbog nje. Zbog majke koja je vjerovala, koja je stvarala i koja je u njemu ostavila ono najvažnije – ljubav prema Crnoj Gori. Ovo nije samo intervju. Ovo je priča o korijenima koji ne mogu da se iščupaju, o ljubavi koja nadživi sve i o istini koju mnogi nose u sebi, ali je rijetko izgovore: da možeš otići bilo gdje na svijetu, ali od sebe – i od svoje zemlje – nikada ne možeš pobjeći.

#CGDIJASPORA: Kada ste otišli iz Crne Gore i kako je počela vaša američka priča?

#Aleksandar Đuretić: U Ameriku sam otišao 1987. godine. Imao sam tri godine. Prvo je otišla moja majka, koja je bila košarkašica, da ide za Ameriku, a onda smo postepeno svi odlazili tamo – porodica, stričevi, tetke, kumovi, prijatelji. Kako to obično biva u našoj dijaspori, jedan povuče drugoga. Živjeli smo u Njujorku, odnosno u okolini Njujorka, u Nju Džerziju. Majka je tamo razvila uspješan biznis i zahvaljujući tome pomagala mnogima da dođu, da rade, da se snađu. Danas je gotovo cijela moja porodica tamo. Ja sam jedini koji se vratio.

#CGDIJASPORA: Vaša porodica je bila veoma aktivna u crnogorskoj zajednici u Americi?

#Aleksandar Đuretić: Jeste. Moj otac je bio izuzetno aktivan. Naša kuća je često služila kao neka vrsta hotela za Crnogorce koji bi dolazili. Ko god bi došao – kod nas je mogao da prespava, da se okupi, da razgovara. To je bila kuća otvorenih vrata. Još devedesetih godina moj otac je bio dio te crnogorske priče u Americi. Organizovao je crnogorske susrete, okupljanja, dolazili su važni ljudi iz Crne Gore, među njima i princ Nikola, Slavko Perović i mnogi drugi. To su bila vremena kada nije bilo lako biti Crnogorac u dijaspori, posebno u političkom smislu.

#CGDIJASPORA: Kažete da nije bilo lako biti Crnogorac u Americi tokom devedesetih?

#Aleksandar Đuretić: Nije bilo lako. Danas se o tome često govori jednostavnije nego što je stvarno bilo. Devedesete su bile jako napete. Ljudi iz bivše Jugoslavije su se dijelili po raznim osnovama, politika se prenosila i preko okeana. Bilo je svađa, nesporazuma, čak i ozbiljnih konflikata. Moj otac se družio sa svima – sa Muslimanima, Albancima, Srbima, Hrvatima, Crnogorcima. Nikada nije gledao ljude kroz razlike, nego kroz ono ljudsko. Ali politika je tada mnogo toga poremetila. Ipak, crnogorska zajednica je opstajala. Okupljali smo se, pomagali jedni drugima i čuvali svijest o tome ko smo i odakle smo.

#CGDIJASPORA: Kakva je bila atmosfera među Crnogorcima u Americi uoči referenduma 2006. godine?

#Aleksandar Đuretić: Bilo je vrlo intenzivno. Organizovali smo događaje u Njujorku i okolini, sa ciljem da se ljudi aktiviraju, da dođu u Crnu Goru i glasaju. To je za nas bilo mnogo više od politike. To je bilo pitanje identiteta, dostojanstva i prava Crne Gore da sama odlučuje o sebi. Ja sam 2006. godine došao u Crnu Goru upravo zbog referenduma. Sjećam se tog perioda vrlo emotivno. Došao sam uoči 21. maja. Bilo je posebno, napeto, istorijsko. To su dani koji se ne zaboravljaju. Moja pokojna majka imala je tri velike želje u životu – da ja završim fakultet, da se oženim i da Crna Gora postane nezavisna. Tu treću želju je dočekala. To za mene ima ogromnu emotivnu težinu.

#CGDIJASPORA: Kada ste definitivno odlučili da se vratite u Crnu Goru?

#Aleksandar Đuretić: Vratio sam se 2009. godine, odmah nakon što sam završio fakultet. U početku sam radio kao vatrogasac osam godina. Studirao sam u Americi, radio sam i u Misiji Crne Gore pri UN od juna 2006. do 2009. godine, u vrijeme kada je ambasador bio Nebojša Kaluđerović. To je čovjek koji je mnogo uticao na moj život. Gledam ga gotovo kao oca, a on mene kao sina. Čim sam završio fakultet, spakovao sam kofere i došao u Crnu Goru.

#CGDIJASPORA: Šta vas je najviše vuklo nazad?

#Aleksandar Đuretić: Ljubav prema ovoj državi. I ljubav prema životu u ovoj državi. Mi smo u Americi imali lijep život. Moji roditelji su mnogo radili, stvorili su dosta, imali smo sigurnost. Ali ja se tamo nijesam osjećao kao kod kuće. Ne znam kako to tačno da objasnim, ali teško je biti Crnogorac u tuđini. Možete imati novac, posao, uređenu zemlju, ali ako nemate osjećaj pripadnosti, ako nemate taj vazduh, ljude, porodicu, ritam života – nešto fali. Meni je falila Crna Gora.

#CGDIJASPORA: Kako biste uporedili život u Americi i život u Crnoj Gori?

#Aleksandar Đuretić: To se teško može porediti. U Americi se mnogo radi. Dok sam radio u Njujorku, budio sam se veoma rano, trošio sate u saobraćaju, vraćao se umoran. Računao sam da sam svakog dana gubio minimum tri sata samo na put do posla i nazad. Onda dođem u Crnu Goru, živim preko Morače, probudim se u 7.30, u osam sam već na poslu. Završim u četiri, za deset minuta sam kući. To je ogromna razlika. Naravno, razumijem ljude koji idu u Ameriku da zarade. Ali često kažem – da ljudi ovdje imaju radne navike kakve steknu tamo, mogli bi i u Crnoj Gori mnogo lijepo da žive. Možda ne bi zaradili isto, ali bi imali život. Imali bi vrijeme za porodicu, za prijatelje, za kafu, za more, za planinu. Šta će vam novac ako nemate kada da ga potrošite i ako nemate sa kim da živite?

#CGDIJASPORA: Da li ste se brzo navikli na život u Crnoj Gori nakon povratka?

#Aleksandar Đuretić: Nijesam odmah. Trebalo mi je dvije do tri godine da se prilagodim. Iako sam svake godine dolazio u Crnu Goru, ljeti po dva mjeseca, nekada i zimi, jedno je doći na odmor, a drugo živjeti ovdje. Bilo je raznih situacija. Ljudi su drugačiji, sistem je drugačiji, mentalitet je drugačiji. Neki su pokušavali da me prevare, neki da me iskoriste, neki nijesu razumjeli zašto sam se vratio. Trebalo mi je vremena da naučim kako ovdje stvari funkcionišu. Ali nikada se nijesam pokajao što sam se vratio.

#CGDIJASPORA: Nikada?

#Aleksandar Đuretić: Bilo je trenutaka kada sam se zapitao jesam li pogriješio. Najčešće poslije izbora, kada bih se razočarao i pomislio da će biti bolje, a onda vidio da stvari idu teže nego što sam očekivao. Ali kad se sve sabere – ne, nijesam se pokajao. Ja živim ovdje. Ovo je moja zemlja. I pored svih problema, ja ovdje osjećam život.

#CGDIJASPORA: Čime ste se bavili po povratku?

#Aleksandar Đuretić: Počeo sam da radim u Atlas banci 2009. godine. Tamo sam bio do 2015. ili 2016. godine. Nakon toga sam bio savjetnik predsjednika Skupštine oko godinu i po, pa sam se opet vratio u bankarski sistem. Kasnije sam radio i u drugim poslovima, a od 2014. sam polako počeo da razvijam privatni biznis. Prvo sam držao kafiće, zatim sam imao aparate u tržnim centrima, bavio se različitim poslovima. Od 2020. godine sam se ozbiljnije posvetio uvozu i prodaji tompusa, odnosno cigara za ljubitelje tog svijeta. Imam lokale Casa de Puros/premium cigar Shop&Lounge u Podgorici i ove godine ću otvoriti u Budvi. To je posao koji danas stabilno funkcioniše. Nije bilo lako, mnogi su mislili da neće uspjeti, ali ja sam vjerovao u to.

#CGDIJASPORA: Koliko vam je američko iskustvo pomoglo u poslu?

#Aleksandar Đuretić: Mnogo. Amerika vas nauči radu, disciplini, odnosu prema poslu, odgovornosti. Tamo nema mnogo priče – radi se. I to je nešto što sam donio sa sobom. Mislim da nama u Crnoj Gori često fali upravo ta radna disciplina. Mi imamo pametne, sposobne ljude, ali nam često nedostaje kontinuitet, organizacija i spremnost da se radi svaki dan, ozbiljno i uporno.

#CGDIJASPORA: Da li smatrate da Crna Gora dovoljno koristi potencijal svoje dijaspore?

#Aleksandar Đuretić: Ne. Mislim da Crna Gora nije dovoljno iskoristila ljude iz dijaspore, naročito one koji su se vratili ili koji žele da se vrate. Postoji mnogo uspješnih ljudi koji su odrasli u američkom, evropskom ili nekom drugom sistemu. Oni imaju znanje, kontakte, iskustvo, drugačiji pogled na posao i državu. Ali često ih ovdje sistem ne prepoznaje. Ili ih ne želi prepoznati. Kada sam se vratio, želio sam da dam doprinos. Govorim engleski kao maternji, govorim španski, završio sam fakultet, radio sam u ozbiljnom sistemu. Ali ovdje se često ne gleda šta znaš, nego kome pripadaš. To je problem.