Sjećanja na ustaški logor 'Danica'

Subota, 26. aprila 1941. godine. Šesnaesti dan fašizam učvršćuje ustaški, novi poredak u Hrvatskoj. 'Nova vlast' revnosno kuje okove za sve koji vole slobodu. Iz radio-aparata grme prijetnje. Novine u svim vidovima izobličuju istinu. U ovom krvavom proljeću teror ore po ljudskim dušama i sije sjeme mržnje. Umiru vrijednosti i komunisti, nestaju svi ljudi koji cijene ljudske vrijednosti. Ovo je proljeće bez proljeća koje cvjeta vedrinom… Zloslutne misli izazivaju još strašniju viziju sutrašnjice i toliko teško saznanje o izgubljenoj slobodi.

Spaljujem drage rukopise u kojima sam sanjao drugačiju sutrašnjicu. Rastaјem se s knjigama u kojima je bilo toliko ljudskih poruka i smelih istina. Tekstovi se opiru plamenu kao da je u njima oživio duh borbenosti. Plamćenje i gorenje – jedina odstupnica i jedino što svijetli i zrači toplinom u ovom sumornom subotnjem sutonu na životnom raskršću bez putokaza i na putu s duboko utisnutim tragovima fašističkog osvajača. Čini mi se da se život pretvara u najmračniju noć čovječanstva. Suočen sam s obezvređivanjem ljudskih vrijednosti. Stičem novo životno iskustvo. Koliko se toga ranije nesaznatog sakrivalo iza namještenih ljudskih osmijeha, dobro glumljene (lažne) dobrote i sitnih ljudskih računa.

Otpisujem one koji ne zaslužuju da budu na listi ljudi koje volim i cijenim. Izgorjeli su rukopisi i knjige kojima je dodijeljeno počasno mjesto na Hitlerovoj crnoj listi nove kulture. Kakve li ironije sudbine! Moram da spaljivam knjige čije sam spaljivanje na fašističkim lomačama otvoreno osuđivao. Moram da spaljujem i rukopise i vrijednu prepisku s naprednim ličnostima. Oni bi u ovim danima značili još jedan poziv na već započeti pogrom. Takvu priliku neprijateljima slobode ne treba nikada dati! Gledam u pepeo spaljenih rukopisa i knjiga… I odjednom me ošamućuje prisjećanje: 'Mein Kampf' je ostao kod advokata Luje Stahuljaka. Osjećam gorčinu čudnog smijeha kojem ne mogu da se oduprem.

Razmišljam. Izviru živa sjećanja o upornom nastojanju advokata Stahuljaka da baš od mene dobije knjigu o Hitleru. Postaje mi sve jasnije u toj igri koja, osjećam, sada tek počinje. U svemu tome advokatu je bio potreban i posrednik i svjedok, da sve bude pravnički korektno. On ga je našao u mom prijatelju javnom beležniku dr Aleksandru Vondračeku, na čije sam dobronamjerno insistiranje ('da ljudi saznaju istinu o zločincu Hitleru') i dao Stahuljaku knjigu. A sada, duboko sam uvjeren, Stahuljak, Sivjanović, Vedriš, Pokrajac, Ćuroković, Gabler i njihov ustaški tabor, vjerovatno, kroje sudbinu Grubišnom Polju. Njihov dugogodišnji podzemni rad, meni i drugima dobro poznat, ali premalo saznat, prešao je u javnost i jača u fašističkoj nesmiljenoj podršci.

Došlo je njihovo vrijeme. Prošlo je samo pola mjeseca njihove vlasti i sve je bilo razotkriveno. Opiјeni lažnom pobjedom i još lažnijom slobodom, oni su zgazili sva ljudska prava. Njihov je odnos prema nama pun mržnje koja se ne skriva, a susret s njima uvijek je produbljenije saznanje da se iza smrknutih čela gnijezde crne misli i rađa zlo i da je fašizam na svim paralelama i meridijanima i u svim sredinama isti. Bio sam iznenađen, prvih dana, svim tim naglim i neočekivanim promjenama, naročito kod nekih ljudi, mojih lažnih prijatelja. U meni je raslo ljudsko ogorčenje i prekaljivao se ljudski ponos. Počeo sam da se navikavam na sumnju u ljude kojima sam nekad toliko vjerovao.

Nije me više uzbuđivalo ni to što su pojedinci izgubili osnovnu smjelost da se sa mnom sretnu i što su u strahu da ne budu zapaženi direktno zatvarali prozore kad naiđem ili me 'slučajno' nisu primjećivali u prolazu. Postao sam zazoran čovjek u mjestu u kojem su me voljeli i cijenili. Sve je ove subote u meni uskovitlano. Vraćaju se sjećanja. Razmišljam. Sami smo: moj mali sin i ja. On spava, a ja očekujem povratak žene. Otišla je da nešto sazna, kao da je naslućivala – žene to bolje osjećaju i predosjećaju od nas muškaraca – da se nešto sprema. Odsečeni smo od svijeta. Od roditelja i rodbine nemamo nikakvih vijesti. Presječeni su kanali i sa naprednim ljudima. Oni su vjerovatno ocijenili da je tako bolje. Ilegalnost je postala još ilegalnija. Samo poneki seljak, prijatelj, prikupi smjelost i naiđe da upita šta će biti. Oboica se rastanemo s još dubljom neizvjesnošću.

Život u Hitlerovskom kavezu i ustaškom 'raju' nije namijenjen ljudima. San ovih dana teško dolazi. Razgovaram sa ženom koja se vratila bez vijesti, ali još utučenija. Planiramo zarobljeni život. Vraćam se u razgovoru svojoj tezi o tri mogućnosti: internacija, emigracija ili likvidacija. Osjećam da ona to teško prihvata. Žene su emotivnije od nas, a majke s malim djetetom posebno. Iako su takvi razgovori bili olovno teški, ja sam ih, ni sam ne znajući zašto, često započinjao, jer sam u njima prekaljivao svoje stavove. Odjednom – snažno udaranje pa ulaznim vratima. 'Došli su', zabrinuto reče žena. Pošao sam prema vratima da upitam ko lupa. Žena mi je prepriječila put: 'Ja ću otvoriti vrata. Ostani tu'. Video sam joj u očima dosada neviđen nemir, svojstven samo izuzetnim časovima opasnosti.

'Ruke uvis! Ruke uvis!', zaurlaše nepoznati ljudi koje je predvodio čovjek s zavojem na glavi (dok kasnije saznah da je to bio zagrebački ustaša Bora Rotkvić, student, sin zagrebačkog profesora Rotkvića iz Vinoradske ceste) i uperili su revolverske cijevi prema meni. Prvi put u životu podigao sam ruke uvis. Gledao sam u zvjerinja lica i revolverske cijevi, osjetivši svu težinu obesposobljenosti za borbu i svu gorčinu čovjekove usamljenosti u vremenu kojim vlada bezakonje i neka iskonska mržnja.

Izgubio sam slobodu. Nestala je u noći jedne subote koju, dok sam živ, neću zaboraviti. Pretresanje stana bilo je puka formalnost, ali i svjedočanstvo fašističkog terora. Usnulo dijete su grubo probudili i razbacali mu posteljicu. Bila im je, za dalji noćni lov na ljude, potrebna baterijska svjetiljka koja je bila kraj dječijeg krevetića. 'Ovo ću uzeti. Treba mi', rekao je osorno jedan agent. 'Mogu da vam platim', pokušao je da se prikaže kao čovjek zakona. 'Šta da mu platiš? Nosi! I to je kupljeno za opljačkane hrvatske novce', rekao je drsko i izazovno Bora Rotkvić. 'Kud ga vodite? Kad će se vratiti? Ja ostajem sama sa djetetom bez ikakve zaštite', rekla je uplašena žena. 'Samo na saslušanje', uslijedio je poznati i uvijek isti odgovor te zloslutne noći u Grubišnom Polju.

Izveli su me iz kuće. Osjećao sam da za dugo, a možda i nikad više, neću vidjeti ženu i sina. 'Ako se makneš, ubijemo te', rekli su mi kad su me poveli u noć, koja je svojom pomrčinom bila njihov dobar saradnik. Stajao sam s uzdignutim rukama pred kućom, okružen ustaškom ruljom koja likuje. Bio sam povjeren na čuvanje dvojici agenata. 'Dečki, dobro ide! Samo naprijed', bodri svoje silnike ustaša Rotkvić i još mi jednom osvjetljava lice svjetiljkom. Iz tamne noći odjekivali su sablasni koraci ustaške racije. Samo povremeno noćnu tišinu je prekidalo udaranje u vrata. Izvodili su redom odrasle muškarce Srbe. Pretpostavke seveju kao munje u mojoj svijesti: Gdje će nas streljati? Kuda će nas odvesti? Šta će me pitati? Sredinom puta odveli su nas u školu. Meni dobro poznata školska zgrada bila je opkoljena sa svih strana ustaškim stražarima, među kojima sam, s puškama i kabanicama jugoslovenske vojske i obaveznim ustaškim znakom, posebno namrgođenog primijetio i gostioničara, muslimana, nekad toliko dobrog glumca ljudske srdačnosti.

U obeščašćenoj školi sjeo sam u klupu učionice na prvom spratu u kojoj sam radio svaki dan. Gledao sam zaprepaštena lica dovedenih ljudi. Na licima im se duboko usekao nemir pun zloslutne strepnje. Pogledao sam u ormar u kome su bili biološki i mineraloški uzorci – radovi mojih učenika, marljivih i dobrih djece kojima sam u ovoj učionici usađivao toliko ljudske plemenitosti u svest. Oni su se ovde pripremali za plemenitiji i ljudskiji život. Ovo je još juče bila njihova škola. A sada je to ustaški zatvor. Ustaše su učionice pretvorili u mučilišta ljudi s jednom jedinom krivicom – što su rođeni kao Srbi ili su prihvatili fašizmu neprihvatljive ideje. Ljudi neprestano pristižu. U hodnicima se čuju potmuli odjeci vojničkih cipela. (To grubšnopolske ustaše potvrđuju svoju moć potkovanim potpeticama cipela, koje su bile namijenjene da ih nose ratnici u borbi protiv fašizma). Ponekad dopre kroz zatvorena vrata i neki povik i potmuli udarac. 'Tuku ljude u prizemlju… Nemojte izlaziti u nužnik… I tamo tuku', došapće mi znanac iza leđa. 'Nema više vaše Jugoslavije! Upamtite! Nema! Ovo je slobodna Hrvatska! Tko nam što može kad nas štiti veliki Hitler?! Sve ćemo vas zrihtati. Nema više vaše Jugoslavije! Propala! Dosta ste nas gnjavili i pljačkali. Vi odvratni cigani', drži nam političku lekciju nepoznati agent s vrata.

Nailazi šef krvave ekspedicije Bora Rotkvić i s vrata ocjenjuje da li ima mjesta za novoprihvaćene zatvorenike: 'Stisnite ih malo, onako kako vi znate. Biće im toplije. Oni bi vas još gore da ih nismo preduhitriili'. Njegovi vjerni pratioci smiju se po komandi, a on cinično gleda ljude u prepunoј učionici i trijumfuje zbog uspjelog noćnog lova na ljude. Noć sporo odmiče. Kao da i ona ide na ruku ovoj noćnoj ustaškoj raciji. Niko i ne pomišlja na spavanje. Premoreni i preplašeni, zbunjeni i rastuženi ljudi tonu u zloslutne misli. Svako misli o sebi i svojim, a meni se čini da se naše misli stapaju u jednu zajedničku misao jer smo i mi, ovde sjedinjeni u zlu, postali jedno veliko biće. Ponekad, smeliji, izmijeni riječ, dvije. I opet se predaju svojim razmišljanjima. Rađa se jedan dan neizvjesnosti i obespravljenosti. Neko poluglasno pita: 'Zar su u Grubišnom Polju pomrli svi ljudi? Gdje su naši prijatelji? Gdje su oni s kojima smo bili nerazdvojni'?

Otvaraju se vrata. Ljudi pod udarcima kundaka ulaze u prepuno učionicu. Ljudska solidarnost u nevolji pronalazi mjesta za čovjeka gdje bi se teško smjestila igla. Zbijamo se jedan uz drugoga, sjedinjavamo u zlu. U meni buja saznanje da nisam sam i usamljen i da sam ovako jači i čvršći. 'Dovode ljude iz sela', govorim sam sebi i svi vi…