Mural kao krivično djelo u Bosni i Hercegovini: 'Osjetim jezu i strah'

Prvi mural Slobodanu Praljku oslikan je 30. novembra 2017, dan nakon presude, na fasadi stambene zgrade u njegovoj rodnoj Čapljini u Hercegovini. Praljak, general Hrvatskog veća odbrane u Bosni i Hercegovini, izgovorio je svoje poslednje reči: "General Praljak nije ratni zločinac. S prezirom odbacujem vašu presudu", nakon čega je popio otrov i umro 29. novembra 2017. godine. Ovaj događaj prenosila je televizija uživo, a presuda Tribunal u Hagu osudila je Praljka na 20 godina zatvora zbog zločina nad Bošnjacima u Mostaru.

Skoro deceniju kasnije, dijelovi Bosne, posebno Hercegovine, preplavljeni su muralima posvećenim Praljku, čije oslikavanje može biti krivično djelo. Marko Raič, koji je došao u Čapljinu zbog sezonskog posla, izjavio je da nema ništa protiv murala, ističući da voli lijepo oslikane zgrade. U čast Praljku, krajem 2025. godine, podignut je i spomenik, a Bonificije Barbarić, bivši franjevački sveštenik, rekao je da su to "sve napravili anđeli".

Jadranka Dizdar, koja svakodnevno prolazi pored murala, izražava nelagodu i strah. „Ovo ne ide na dobro“, rekla je ona za BBC. Izmjenama Krivičnog zakona BiH iz jula 2021. godine zabranjeno je negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca. Međutim, do sada je jedini pravosnažno osuđen Vojin Pavlović iz Bratunca, koji je dobio tri i po godine zatvora zbog čestitke Ratku Mladiću.

Iz Tužilaštva BiH zabilježeno je 147 predmeta o negiranju ratnih zločina i veličanju ratnih zločinaca, ali je podignuto samo sedam optužnica. Većina prijava dolazi od pojedinaca i nevladinih organizacija, no problem ostaje nedostatak policijskih izveštaja o ovim krivičnim delima. Mnogi smatraju da je uticaj politike na tužilaštva ključni problem u nedovoljnoj primjeni zakona.

U Istočnom Sarajevu, Marijana Močević prolazi pored grafita koji veličaju Ratka Mladića, ali ne smatra da joj smeta. Ognjen Zirojević, s druge strane, ističe da se često nalaze grafiti koje smatra neestetskim. Država se suočava s problemima u procesuuiranju zločina i nedostatkom presuda za visoke zvaničnike koji negiraju genocid.

Jadranka Dizdar primjećuje da tri naroda u postratnoj Bosni ne žele da se odvoje od onih koji su činili zločine, dok politički lideri podržavaju osuđene za teške zločine. Ona smatra da rehabilitacija ratnih zločina nije prihvatljiva i da ne nudi perspektivu za budućnost.