Sjećanja na bombardovanje: Restrikcije i svakodnevica

Skoro 30 godina od bombardovanja tadašnje SRJ, sjećanja na šestočasovne restrikcije električne energije i svakodnevne borbe ostaju živa. U to vrijeme, pola grada jedan dan, a druga polovina drugi dan nije imala struju. Kupuju se plinske peći za one koji nemaju peć na drva i akumulatorske lampe kako bi skratili vrijeme provedeno u mraku.

Narod se druži, prelazi iz jednog dijela grada u drugi dok traju restrikcije. U tom periodu, mnogi su morali brinuti o svojim najbližima, a novopečeni roditelji razmišljali su o tome kako obezbijediti namirnice za svoju djecu. Prodavnice su se praznile, a ljudi su u panici pokušavali da nabave osnovne potrepštine. Sjećam se unezvjerjenih lica onih koji su pisali posljednje čekove za robu koju su utrpali u kolica.

U isto vrijeme, avioni su neprestano letjeli, donoseći strah i neizvjesnost. Ljudi su gledali na balkone, fascinirani, ali i uplašeni, svjetlima i eksplozijama koje su se dešavale u daljini. Avioni su ponekad ispaljivali rakete na aerodrome, a prizori su izgledali kao iz filma, dok su bombe padale prilično blizu.

Osjećaj nemoći i depresije bio je prisutan. Iako su se vijesti trudile da nas uvjere kako smo bolje prošli od drugih, osjećaj gubitka i patnje nije nestajao. Nakon potpisivanja primirja, vijesti su objavljivale da smo odnijeli pobjedu, ali malo ko je znao koga smo zapravo pobijedili.

Kako su godine prolazile, život se nastavio, ali sa ožiljcima na srcu i duši. Djeca iz tog vremena, nažalost, ne pamte te teške dane, ali oni koji su ih proživjeli nose sjećanje na borbu i snalažljivost. Životna tragedija je da ostarimo prerano i postanemo mudri prekasno.