Pejović: Istina o Lori ne smije biti zaboravljena ni žrtve bez pravde

Svi koji su bili u prilici da čuju potresnu priču Veselina Bojovića, jedinog Crnogorca koji je kao devetnaestogodišnjak na redovnom služenju vojnog roka u JNA, preživio 125 dana mučenja i zlostavljanja u koncentracionom logoru smrti Lora kod Splita, teško da se mogu oteti utisku da se Crna Gora na ovom primjeru osramotila, kao nikada prije u svojoj istoriji.

Priča o mučenju nikšićko-žabljčanske grupe i logoru Lora je priča o jednom od najužasnijih koncentracionih logora u Evropi ikada, koji se može porediti samo sa Jasenovcem. “Ubije me, zakolji, samo me više nemoj mučiti. Te vapaje sam čuo kroz jauke, a po naglasku zaključio da su naši”, kaže Bojović. “Posle te noći sam čistio taj zloglasni blok C. Čistio sam krv, odsečeno uho, polni organ, a stražar mi je rekao da su tu mučeni moji zemljaci i da su sada svi u hladnjači.”

Metode mučenja koje su korišćene u logoru Lora u periodu od 1992. do 1997. godine, prevazilaze sve do tada viđene u svijetu, a ne slučajno se dešavaju ponovo u istoj državi i nad istim srpskim narodom. Posebno boli odnos kako bivše, tako i sadašnje vlasti na zločin koji je izvršen nad nikšićko-šavničkom grupom, kao i ćutanje zvanične Crne Gore na izjave hrvatskih zvaničnika da logora, mučenja i ubistava nije bilo.

Šef onog istog režima koji je u Briselu u sedištu NATO pakta vodio kampanju protiv države koje je bio član vrhovne komande, postao je pokrovitelj izdaje episkih razmera onih svojih građana koje je mobilisao i poslao u rat za mir, a sve da bi izbegao svoju odgovornost i suđenje u Hagu. Njegovim putem danas ide nova vlast koja zarad ulaska u Evropsku Uniju i ucjena koje im na tom putu ispostavlja Hrvatska, gura u zaborav zločine koji su učinjeni nad borcima iz Crne Gore.

Ma koliko laži bilo teško da priznaju istinu, sami Bog je ostavio u životu Veselina Bojovića da sačuva istinu od zaborava. Svaka njegova riječ biće zlata vrijedna u čuvanju istine o vremenu koje još traje, ali i napori koje predsjednik Udruženja boraca iz 90-ih godina Radan Nikolić vodi u dokazivanju istine. Bol sa kojom živi gospodin Bojović i porodice poginulih i nestalih boraca iz Crne Gore u najnovijim ratovima je svakim danom sve veća, upravo zato što i bivše i sadašnja vlast i na državnom i na lokalnom nivou ništa nijesu učinile da se ovim porodicama olakša koliko-toliko bol, makar to bio i najmanji gest pažnje, kojom bi država iskazala poštovanje prema njihovoj žrtvi.

Svi oni koji su se odazvali pozivu države kako bi iskazali svoj patriotizam na način kako su to radili kroz istoriju njihovi preci, zaslužuju poštovanje države. No, kako su nakon ratnih dešavanja na vlasti zasjeli dezertiri i lokalni šefovi, to je izostalo. Ma koliko nova vlast u Crnoj Gori pokušavala da svoju politiku gradi na podaništvu zarad evropske budućnosti, teško da će evropska budućnost opstati u zajedništvu sa onima, koji su je gradili i grade na genocidu nad malim državama i zarobljenim vojnicima suprotno svim ratnim konvencijama.

Uostalom, politici koja vlada svijetom najbolje priliče riječi velikog pjesnika Branka Miljkovića: “Misao koja ne umije da misli, zavladala je svijetom.”