Đuro Vujošević pošao je u smrt kličući Crnoj Gori

Đuro Vujošević, za vrijeme okupacije Crne Gore od strane Austrije, strijeljan je od njihovih vlasti. Bio je osuđen na vješala, pa je zamolio da se kazna zamijeni strijeljanjem bez da mu se oči vežu. Ovo mu je učinjeno po volji. Tako je završio svoj život ovaj neustrašivi junak i rodoljub.

Kako je kod Turgut-paše metod da pri napadu tuče i čisti teren ispred pješadije puščanom i artiljerijskom vatrom, obasipajući svako mjesto odakle se opali i jedna puška, često je tukao i one položaje gdje je pretpostavljao da mogu biti ustanici. I tek pod takvom zaštitom prvo artiljerijske, a poslije i svoje vatre, nastupala je pješadija. Tako se je često dešavalo da se tuku jakom artiljerijskom i puščanom vatrom položaji gdje nije bilo žive duše.

Pošto su Turci osvojili predio Bogu, preduzeli su napad 26. maja na Kap Broju k. 1650, gdje su bile prikupljene znatne snage Kuča i Malisora. Napad su izvodili sa istočne i južne strane. Podilaženje otpočelo je rano izjutra. Turci su preduzeli napad sa velikim snagama. Tako se razvila ogorčena borba, koja je trajala cijeloga dana do pred veče. U ovoj borbi desio se jedan slučaj koji treba istaći. Naime: kod crnogorskih pušaka zapažena je neispravna municija, koja se sastojala u tome što u kuršumu nije bilo olova, nego samo košuljica, koja je zbog lakoće padala na 20-30 metara ispred strijelaca, te je ovo zamalo dovelo do katastrofe. Zbog ovoga naši vojnici bili su prinuđeni da se povuku, te su Turci ovladali Kap Brojom. U ovoj borbi bilo je dosta gubitaka i sa jedne i sa druge strane. Kuča Popovića poginulo je pet, a pet je bilo ranjenih.

Donosimo ratna svjedočanstva Marka Bojova Rašovića iz knjige „Moji ratovi” koja je objavljena u Bijeljini 2020. godine. Članak o zauzeću Velikog Bardanjolta je za ovu priliku ijekaviziran. Sa padom Kap Broje, Turgut-paša ovladao je potpuno terenom na lijevoj obali r. Cijevne. Po padu Kap Broje, glavne snage ustaša prebačene su na front prema Gusinju, odakle su napadale pomoćne snage pod komandom Ethem-paše. Tamo je prešao i štab rukovaoca ustanka, dok su prema glavnim snagama na lijevoj obali r. Cijevne ostavljeni slabi dijelovi za četničke borbe. Kao komandant prema svome frontu ostavljen je Kolj Zef Ivezić, koji je davao uputstva i direktive za gerilske akcije.

BORBE PROTIV ETHEM-PAŠINE VOJSKE. U isto vrijeme kada je Turgut-paša preduzeo pokret i napad sa glavnom snagom od Skadra preko Kastrata u pravcu crnogorske granice, naređeno je Džavid-paši da uputi i preduzme napad sa snagama koje su se prikupljale u okolini Peći i to pravcem Plav–Gusinje–Klimenti. Tako je sa ovoga pravca preduzet napad sa jačinom oko 20.000 vojnika pod komandom Ethem-paše. Na suprot prema snagama Ethem-paše stajalo je pleme Klimenti, dalje Srbi i Arnauti iz okoline Plava i Gusinja, kao i pleme Šalja uz pripomoć jednog dijela Vasojevića. Pored ovoga i tamo su Kuči potpomagali ustanak.

Još odmah u početku ustanka u pleme Klimente upućen je bio plemenski kapetan Đuro Vujošević, kao čovjek poznat i popularan među tamošnjim narodom, te da rukovodi i upravlja operacijama na tom pravcu. Kapetan Vujošević docnije za vrijeme okupacije Crne Gore od strane Austrije, strijeljan je od njihovih vlasti, zato što je radio na pobuni i ustanku u Crnoj Gori. Bio je osuđen na vješala, pa je zamolio da se kazna vješanja zamijeni strijeljanjem bez da mu se oči vežu, navodeći da je to kazna i smrt za junaka. Ovo mu je učinjeno po volji i kazna strijeljanjem izvršena je na Cetinju. Tako je završio svoj junački život ovaj neustrašivi junak i rodoljub, gledajući slobodno i bez straha u puščane cijevi uperene u njega, sa uzvikom: „Živjela Crna Gora“.

Sa manjim odjeljenjima dočekana je Ethem-pašina vojska na liniji: Bogičevica–Čakor 5. maja, a 7. maja ustaši su napali kod Gradišta tri bataljona turske vojske, koji su dolazili u pomoć i nanijeli im velike gubitke. Za nekoliko dana Ethem-paša uspio je ipak da ovlada potpuno okolinom Plava i Gusinja, gdje se je zadržao do prve polovine juna, kada je preduzeo nadiranje u pravcu Klimenata. Na liniji visovi na desnoj obali p. Lepuše–Greben, Ethem-pašinu vojsku dočekali su Kuči i Klimenti. Kuče je predvodio poručnik La Tribuna Illustrata od 30. aprila 1911. godine o Malisorskom ustanku Marko Ljekočević, barjaktar Radoje Đ. Vujošević i drugi. Na ovim položajima vodila se borba tri dana. Turci su pretrpjeli velike gubitke, ali su ipak najzad ovladali položajima. Ustanici su se povukli u pravcu Crne Rupe, gdje su ponovo sačekali Turke i nanijeli im dosta gubitaka. Posljednji otpor dat je na liniji: S. Nikče – s. Selce 9. juna, kada su ustanici bili prinuđeni da prijeđu većinom na crnogorsko zemljište.

Sa prelaskom Malisora na crnogorsko zemljište, nastalo je privremeno zatišje. Crnogorska vlada i ovoga puta preduzela je posredničku ulogu, te je došlo do pregovora u Podgorici i najzad do mira, koji je zaključen 20. jula. Tursku vladu zastupao je turski poslanik na Cetinju Seredin-beg, dok su Malisore zastupali njihove plemenske poglavice. Po tom miru, Malisori su dobili izvjesna prava: Predviđeno je da im se nadoknadi sva pričinjena šteta, koja je bila dosta velika. Priznato im je da mogu nositi oružje kod svojih kuća. Tako su oni ostali pobjednici. Ali glavnu pobjedu odnijela je Crna Gora, blagodareći vješto i pametno vođenoj politici njenih upravljača, jer je sa ovom pobjedom ostala otvorena granica i prokrčen put ka Skadru.

USTANAK U SKADARSKOJ MALESIJI 1912. GODINE. Za dugo vremena, dok su se vodile borbe po Staroj Srbiji i jednim dijelom Albanije, u Skadarskoj Malesiji vladao je mir i tišina. Turci su prosipali novac naplaćujući trostruko, pričinjenu štetu iz prošlog ustanka. Tako isto, sa druge strane, podasipala je novcem Austrija, potkupljujući i miteći Malisore u svoju korist, a na štetu Crne Gore. Malisori lakomi na novac, počeli su bili hladniti prema Crnoj Gori i naginjati izmirenju sa Turskom. Međutim, interes Crne Gore zahtijevao je da se unaprijed pripremi i prokrči put za Skadar, koji je činio glavni operacijski objekat crnogorske vojske i životno pitanje Crne Gore. Zato su crnogorske vojne vlasti preduzele mjere da pripreme taj teren. Ali je zato trebalo po svaku cijenu očuvati prijateljstvo Malisora. To se moglo učiniti jedino time da se ponovo izazove borba i svađa između Malisora i Turaka, te je u tome pravcu preduzeta akcija. Ovaj zadatak povjeren je komandantu II divizije, brigadiru Blažu Boškoviću, koji je u drugoj polovini jula otpočeo rad preko organa njemu potčinjenih. Na granici izvršene su potrebne pripreme. Podignuta je telefonska linija do Zatrijepča. Preko povjerenika radilo se na pokretu Malisora, ali je ovoga puta išlo vrlo teško i sporo. Blažo Bošković 19. jula Milo Rašović upućen je u Hote da tamo pokrene Malisore na ustanak. Sa njime je pošlo i nešto malo naših vojnika iz Kuča. Sa obje strane granice osjećalo se vrenje. Turci su pojačali granične karaule. Milo Rašović, pored toga, imali su posadu: na Bukoviću jačine jedan bataljon; na Planinici jednu četu i u Tuzima jedan bataljon, sa jednim divizionom artiljerije. Sve je bilo u nekoj napetosti, čekajući na početak. Ali taj početak trebalo je da bude malisorski. Međutim, sa time se dosta oklijevalo, te je naređeno da i sa naše strane budemo pripremni da Malisore potpomognemo i podupremo na pokret.

(Nastavlja se)