Kriza pravnog rezonovanja kao uzrok institucionalne delegitimizacije sudstva

Od pojedinačne greške do sistemskog simptoma. U savremenom pravosuđu Crne Gore sve je uočljiviji jedan fenomen koji se ne može više objasniti kao zbir pojedinačnih sudijskih propusta. Riječ je o pojavi u kojoj sud, umjesto da pogrešno primijeni pravo, faktički izbjegava njegovu primjenu. Ta pojava, naizgled tehnička, ima duboke teorijske i institucionalne posljedice.

Najčešći oblik ove devijacije jeste pogrešna kvalifikacija opštih pravnih akata – pravilnika, odluka ili drugih izvora internog prava, kao “dokaznih sredstava”. Nakon što se jednom podvedu pod kategoriju „dokaza“, ovi akti postaju podložni procesnim pravilima, uključujući i preklozi. Na taj način, norma koja bi morala biti primijenjena ex officio, biva eliminisana iz pravnog razmatranja.

Ako se jednom prihvati da se pravilnik „dokazuje“, onda je samo pitanje trenutka kada će neko predložiti i sam zakon kao dokazno sredstvo. Tada pravo prestaje da bude norma, a postaje predmet dokazivanja – što je njegova suštinska negacija.

Pravno rasuđivanje počiva na klasičnoj silogističkoj strukturi: premissa maior – pravna norma, premissa minor – utvrđene činjenice, conclusio – pravna posljedica. U tom okviru, opšti pravni akti nesumnjivo pripadaju gornjem stavu. Oni se ne dokazuju, već se primjenjuju. Ovo pravilo je u pravnoj teoriji izraženo kroz klasičnu maksimu: norma non probatur sed applicatur.

Sud koji normu tretira kao dokaz, ne vrši njenu pogrešnu primjenu – on je uopšte ne primjenjuje. Kada sud jedan pravilnik tretira kao dokaz, on ga premješta iz premissa maior u premissa minor. Taj metodološki pomak ima dalekosežne posljedice: norma gubi svoj obavezujući karakter i postaje predmet slobodne ocjene, kao i svaki drugi dokaz.

Još teža posljedica nastaje kada se takav „dokaz“ isključi iz postupka. U tom trenutku, sud ostaje bez normativnog okvira u kojem bi trebalo da odlučuje.

Uočeni obrazac ima tri faze: 1. kvalifikacija norme kao dokaza; 2. podvrgavanje procesnim pravilima; 3. eliminacija iz razmatranja. To nije procesna ekonomija, već procesno neutralisanje prava. Rezultat je situacija u kojoj sud donosi odluku bez primjene relevantne norme. Formalno, sud je odlučivao „u okviru zakona“. Suštinski, zakon nije ni bio primijenjen. Tačnije: sud nije pogriješio u pravu – sud je odlučio bez prava.

U tom smislu, ne radi se više o error in iudicando, već o opasnijem fenomenu: denegatio applicationis iuris. Eliminacijom norme, pravni silogizam postaje nepotpun. Odluka se više ne donosi kao logički zaključak iz norme i činjenica, već kao rezultat slobodne procjene bez jasnog normativnog oslonca. Takva odluka ima tri karakteristike: nekoherentnost, neprovjerljivost, nepredvidivost.

Odluka koja ne počiva na normi ne može biti kontrolisana – jer nema šta da se kontroliše. Ovakva struktura direktno ugrožava pravo na obrazloženu odluku iz člana 6 Evropske konvencije.

Ono što je u pojedinačnoj presudi metodološka greška, na nivou institucije postaje kriza povjerenja. Nedavni događaji u Apelacionom sudu Crne Gore pokazuju da problem nije personalan, već strukturan. Kada sudije ne dijele isti pravni metod, sud gubi unutrašnju koheziju. Sud može funkcionisati bez autoriteta, ali ne može bez metodologije.

Kada norma prestane da bude obavezujući okvir, odluka počinje da zavisi od interpretativne volje. U tom trenutku pravo gubi svoju univerzalnost, a odluka postaje individualizovana. Gdje norma prestaje, počinje volja. A gdje odlučuje volja, tu pravo više ne postoji, već samo njena forma.

Rješenje nije u novim propisima, već u povratku osnovama pravnog mišljenja. Prva i ključna među njima jeste razgraničenje norme i činjenice. Nesposobnost da se ta granica povuče nije slabost – to je odsustvo sudijske funkcije. U krajnjoj liniji: Kada sud prihvati da se norma dokazuje, on je već odustao od njene primjene. I zato: Kada sudije izgube povjerenje u pravni metod, građani gube povjerenje u sud.